Dizajn kao neutralni agent promjene svijeta

Ajdin Bašić, Sarajlija koji je svoju privatnu i profesionalnu sreću našao u slovenačkoj prijestolnici, za naš portal govori o nastavku studija u Ljubljani, uprkos problemima koji sobom nosi bh. državljanstvo, profesionalnom proboju u stranoj zemlji, saradnji sa institucijama kulture, te Ljubljani kao malom, ali kosmopolitskom gradu.

Razgovarala: Tamara Zablocki

Radiosarajevo.ba: Dok si još živio u Sarajevu, radio si za SCCA i Pro.ba. Koliko ti je to iskustvo značilo u daljem radu, kontaktima, karijeri uopšte?

Bašić: Ne pretjerujem kada kažem da je suradnja sa SCCA je bila prekretnica u mom životu. Ja sam još kao srednjoškolac 'naletio' na jedno od prvih predavanja koje su Dunja Blažević i novonastali SCCA organizovali na ALU, još prije nego su se uselili u kupolu Akademije. Neposredno nakon tog predavanja, promijenio sam dotadašnje planove i konačno se odlučio studirati dizajn, te sam se upisao na Akademiju za likovnu umjetnost.

U idućih pet godina, koliko sam surađivao sa SCCA, imao sam priliku upoznati razne umjetnike, kustose, teoretičare, koji su redovno posjećivali Sarajevo. Ono što mi se čini bitnim za naglasiti je da smo svi, koji smo tad imali priliku kružiti oko SCCA, imali jedinstvanu priliku učiti o savremenoj umjetnosti i njenom međunarodnom sistemu kroz direktno druženje sa mnogim ključnim figurama u to vrijeme. Sva ta iskustva su definitvno bila od pomoći u kasnijem životu, ne samo u smislu profesionalnog bavljenja dizajnom.

Što se Pro.be tiče, treba podsjetiti da je ona bila jedini multimedijalni centar sredinom 90-ih u Sarajevu, koji je (prvenstveno umjetnicima, studentima ALU, ali ne samo njima) omogućavao pristup tzv. novomedijskim tehnologijama od videa, montaže, obrade zvuka do interneta. SCCA/pro.ba su kao dio Open Society mreže bili među prvim NGO-ima koji su bili priključeni na Internet. Amra Bakšić, koja je prije Pro.be vodila ljubljanski multimedijski laboratorij Ljudmilu, prenjela je svoja iskustva u Sarajevo. Pro.ba je tad bila epicentar kretivnog korištenja novih tehnologija u umjetnosti u Sarajevu. To su neprocjenljiva iskustva koja sam ponio u Ljubljanu.

Radiosarajevo.ba: U to vrijeme si se bavio i stripom. Je li ostalo nešto te ljubavi do danas?

Bašić: Zoja Bajbutović i ja smo '97 organizovali strip radionicu na koju smo u Sarajevo pozvali i doveli razne autore: od Aleksandra Zografa iz Srbije, Enki Bilala iz Francuske do ekipe Stripburgera iz Slovenije.

Danas je ljubav do stripa ostala u obliku relativno redovnog konzumenta.

Također sam lani radio dizajn za izložbu i katalog Risba v stripu na Slovenskem u ljubljanskoj Gradskoj galeriji, koja je prikazala historiju stripa u Sloveniji.

Radiosarajevo.ba: U Ljubljanu si se preselio usred studija, te si ga odlučio nastaviti ondje. Jesi li imao poteškoća sa prebacivanjem sa Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu na Akademiju u Ljubljani?

Bašić: Naravno.

Ne bih se usudio analizirati ustroj države iz današnje prespektive, ali mogu sa sigurnošću utvrditi da su svi problemi sa kojima sam se kao BiH državljan susretao u inozemstvu posljedica toga.

U vrijeme kada sam se odlučio napraviti prepis sa ALU Sarajevo na Akademiju za likovno umetnost u Ljubljani, Univerzitet u Sarajevu je bio usred procesa usvajanja plana i programa školovanja na ALU. Službeno, dakle, taj plan nije postojao i zato su mi profesori, asistenti i osoblje ALU u Sarajevu pomogli pri sakupljanju potrebne dokumentacije o aktivnom izvođenju nastave koja je služila kao ekvivalent planu i programu. Na osnovu te dokumentacije sam se uspješno prepisao na ALU u Ljubljani.

Moram napomenuti i da su mi profesori i osoblje ALU iz Ljubljane također pomogli pri rješavanju brojnih zavrzlama.

Osim toga, bh. studentima u to vrijeme nije bilo omogućeno besplatno studiranje ili sudjelovanje u programima za sufinanciranje i stipendiranje u Sloveniji. Tako sam kao 'strani student' svoje školovanje morao plaćati, iako su se svi drugovi iz ostalih nekadašnjih jugoslovenskih republika školovali besplatno. Razlog tome je da BiH i Slovenija u to vrijeme (ne znam kako je danas) nisu imale potpisan bilateralni sporazum koji bi bh. studentima omogućavao besplatan studij.

Radiosarajevo.ba: Nakon toga, kako je teklo tvoje profesionalno probijanje u Ljubljani (i šire)?

Bašić: Kada sam se preselio u Ljubljanu počeo sam raditi za web agenciju Parsek. To je bilo nedugo nakon pada tzv. 'dot.com' berze, ali je područje web dizajna i dalje bilo itekako zanimljivo. Radili smo za različite naručioce: od domaćih tvrtki kao što su Elan, Cimos, Sadar+Vuga, do javnih ustanova poput Ministarstva za kulturu, Službenog lista, Moderne galerije, pa sve do međunarodnih korporacija kao sto su Mitsubishi, Renault, Peugeot ... Uporedo s tim i sa školom, radio sam na manjim projektima za lokalne kulturne institucije i izdavačke kuće.

Nakon nekoliko godina, tih projekata se namnožilo toliko da sam se odlučio napustiti agencijski način rada i okušati se kao freelance dizajner. Sa još četiri prijatelja — Damjanom Ilićem, Ivianom Kanom Mujezinovićem, Žigom Testenom i Minom Žabnikar — smo ustanovili kolektiv Ee. Ideja je bila da naše druženje, kontakte i poslovna iskustva sakupimo pod 'jedan krov' tj. studio, i da počnemo surađivati na projektima u kojima naši udruženi talenti mogu doći do izraza.

Ta suradnja je kulminirala 2008. godine kada smo napravili projekat 50% (skupa sa kolektivom Sindikat i štamparom Stanetom Peklajem) u Galeriji Škuc. Nabavili smo off-set štamparsku mašinu i u galerijskom prostoru smo proizveli katalog sleš knjigu umjetnika.

Nakon toga se ekipa polako rasula po svijetu. Ja sam u međuvremenu počeo raditi na različitim projektima u i izvan Slovenije (npr. sa IMMA iz Dablina, <STEALTH> iz Roterdama, tiranskim bienalom), i opet sam počeo sve više raditi sam, odnosno, u drugačijoj konstelaciji ljudi.

Radiosarajevo.ba: Prije nekoliko godina si za Playboy izjavio da ti je stil - nemati stil. Je li se nešto promijenilo u skorije vrijeme?

Bašić: Tu sam citirao Mladena Stilinovića. Ali pokušaću objasniti. Kada kažemo 'stil' ne mislimo na način života, već govorimo o nekom vizualnom jeziku koji je neke vrste signatura ili autorski potpis.

Taj osobni vizualni jezik, kako se stil razumije u kontekstu dizajna, uglavnom je nametnut kao poslovni model od strane industrije koja dizajn često smatra 'dodatnom vrijednošću'. Ideja je da svaki dizajner treba pronaći i promovisati svoj (prepoznatljiv, individualan, samo svoj ...) način izražanja. Kada mu to uspije onda ga može primjeniti na različite projekte za različite naručioce. Što je 'stil' prepoznatljiviji, poželjniji i cjenjeniji, onda će i proizvodi koji su povezani sa tim dizajnerom, odnosno, koji su potpisani njegovim stilom dobiti na prepoznatljivosti i naslijediti te vrijednosti. Takve prozvode nazivamo 'dizaniranim' i dizajn možemo koristiti kao opravdanje više cijene proizvoda ili usluge.

Ja se protivim takvom shvatanju i praksi dizajna. Zauzimam se za shvatanje dizajna kojeg su promovisali modernisti, a to je dizajn kao neutralni i univerzalni agent promjene svijeta na bolje. Ideal neutralnosti nalaže da dizajner treba potisnuti svoje individualne porive, te da mora (poput inžinjera) svoju kreativnost usmjeriti u racionalan proces pronalaska odgovarajućeg postupka za rješavanje datog problema. Rezultat takvog procesa bi trebao biti objektivan dizajn koji služi kao pozadina za sadržaj ili podrška za funkciju.

Ideal univerzalnosti nalaže da su svi zadaci i svi dizajn problemi obravnavani sa jednakom dozom zalaganja i posvećenosti. Iz ovakve pozicije proizlazi da je dizajnerski problem i njegovo rješenje iznad osobnog, te je posljedično osobni stil podređen procesu i ne obratno.

Ali, čak i letimičan pogled na naše ulice pokazuje da je većina dizajna danas u službi promocije. Reklamna industrija je podredila dizajn i svela ga na nivo servisa. Građani se danas najčešće susreću sa dizajnom kroz reklame ili neki oblik sučelja, bio to tv, kompjuter ili mobitel. To iskustvo oblikuje njihovu percepciju dizajna danas. Ali u prošlosti je dizajn bio, a nadam se da će i u budućnosti biti, puno više.

U tom smislu izjavljujem da je moj stil da nemam stila.

Naravno, to je prvenstveno ideal kojem težim. Još uvijek nemam načina na koji bih mogao ocijeniti da li sam u tome uspješan ...

Radiosarajevo.ba: Nedavno si dobio nagradu za vizuelnu kreativnost Trend, za dizajn kataloga, publikacija i tiskovina za različite slovenačke kulturne institucije. Držiš li se samo publikacija i područja umjetnosti i kulture ili radiš i na drugim poljima?

Bašić: Dizajn i umjetnost su historijski vrlo povezani. Rick Poynor je napisao da je dizajn mali braco umjetnosti ("art's little brother"). Trenutno je većina mojih saradnji vezana za naručioce iz kulture i akademije (Mestna galerija Ljubljana, Narodni muzej Slovenije, Galerija Škuc, P74, Kulturni center Tobačna 001, Oddelek za sociologijo FF ...) Ovo djelimično proizlazi iz moje povezanosti sa SCCA, a djelimično iz činjenice da sam ljubitelj umjetnosti. Ja sam se dizajnom počeo baviti kroz zanimanje za umjetnost, pa je logično da kao profesionalni dizajner radim za različite umjetnike i umjetničke institucije.

Kao što sam već rekao, u prošlosti sam radio za različite agencije i naručioce iz drugih područja, ali sam se u zadnjih par godina odlučio profilirati u kulturi.

Za te institucije razvijam tzv. sisteme vizualne komunikacije. To podrazumijeva skup cjelovitih i raznovrsnih dizajn usluga u različitim medijima, od štampe, preko televizije i interneta do prostorskih intervencija. Ponekad je oblik komunikacije knjižna zbirka, nekad web sajt ili aplikacija, nekad promocijska akcija, nekad sve nabrojano i još više ...

Trenutno sa Mestnom galerijom Ljubljana razvijamo sistem publikacija iz kojeg nastaje cjelovit vizualni jezik kojim institucija komunicira svoj program i projekte sa javnošću. To je primjer projekta koji je baziran na dugoročnijem procesu, koji bi kao rezultat trebao imati potpuno usklađen način komunikacije, obavještavanja i promocije kroz različite medije i akcije, u Sloveniji i šire.

Ono što ne radim je da se ne prijavljujem na dizajn natječaje.

Radiosarajevo.ba: Radio si katalog za izložbu Sanje Iveković. Jesu li još neka velika imena prošla kroz tvoje ruke?

Bašić: Radio sam katalog za Sanjinu izložbu Public Cuts u Galeriji P74, a nedavno sam s njom radio i knjigu umjetnika Structure—Book 2011 koja je objavljena uz njenu samostalnu izložbu u njujorškoj MoMA-i. Druga poznatija imena sa kojima sam radio su Mladen Stilinović, Dalibor Martinis, ULAY, Jan Fabre, Damir Avdić ...

Radiosarajevo.ba: Uzori?

Bašić: Poštujem tekstove i radove Maxa Billa, Karla Gerstnera, Ivana Chermayeffa, Richarda Hollisa, Ivana Picelja, Borisa Bućana, Jože Brumena, Dragana S. Stefanovića, Phillipea Apeloiga, Michaela Bieruta, Daniela van der Veldena, Novog Kolektivizma, Dejana Kršića, Boruta Vilda... da spomenem samo neke.

Radiosarajevo.ba: Ljubljanu danas smatraš svojim domom. Pored profesionalnih prilika, šta Ljubljana nudi mladim ljudima i kreativcima poput tebe?

Bašić: Ovo je turističko pitanje, pa ću ti dati i turistički odgovor ...

Kao prvo, Ljubljana je vrlo lijep kraj za život ukoliko ne volite frku velikih svjetskih metropola i balkanskih poluraspadnutih prijestolnica. Iako nekad gradske vlasti znaju pretjeravati sa uređenjima, Ljubljana nudi uredan životni prostor.

Drugo, Ljubljana je u zadnjih par godina postala zanimljiva strancima koji dolaze ovdje studirati i raditi. Izgleda kao da je Ljubljana u kozmopolitizmu našla rješenje za svoju malenost.

Dalje, usprkos svojoj veličini i broju stanovnika, u Ljubljani se stalno nešto dešava. Toliko da se konzervativna vlada odlučila stati tome u kraj, ali to je neka druga priča ... Nema veze da li se radi o koncertima, pozorištu, izložbama (Ljubljana ima možda najraznovrsniju muzejsku i galerijsku ponudu u regiji), filmovima (npr. kinoteka ovdje ZAPRAVO djeluje!) itd., Ljubljana nudi ogromnu količinu kulturnih aktivnosti.

Dodajte tome vrlo dobre veze sa gradovima u blizini - u Zagrebu ili Trstu ste za manje od sat vremena vožnje, do Graca i Venecije vam treba oko dva i pol sata, do Beča tri i pol - i Ljubljana zaista nudi dobre mogućnosti za putovanja, saradnju itd.

Onda skoro da ne primijetite da je Ljubljana zaista, ali zaista, mala.