Dino Mustafić: o nasilju i zabavi u novoj predstavi Terorizam

Iako su braća Presnyakov u zadnjih desetak godina među traženim dramskim piscima u svijetu, do sada u Sarajevu nismo imali priliku gledati neki njihov komad. 

Ali od subote 16. februara na repertoaru Kamernog teatra 55 u Sarajevu naći će se Terorizam, opora tragikomedija kojom su se Oleg (1969.) i Vladimir (1974.) Presnyakov proslavili u svijetu. Od premijere 2002 godina u moskovskom Čehov teatru do danas, Terorizam je igran u Njemačkoj, Švedskoj, Poljskoj, Norveškoj, Španiji, Irskoj, Estoniji, u Australiji, Čileu, Brazilu i Taivanu. 

Redatelj Dino Mustafić pak, sa braćom se Presnyakov se susreo u Sloveniji, gdje je postavio njihov komad Playing the victim, a oni prisustvovali premijeri. Sarajevski redatelj tada je čvrsto odlučio da djelo karizmatičnih ruskih autora koji sve svoje radove pišu u tandemu, prikaže Sarajlijama.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

"Braća Presnyakov imaju vrlo izražen smisao za humor, na liniji ruskog avangardnog humora kojeg su uspostavljli Bulgakov, Harms... lijepa tradicija apsurdne komedije. Ali kod njih ima jedna vrsta crnohumornosti koja je dosta specifična za istočnoevropsku dramsku školu i koja jako podsjeća na Montipajtonovski smisao za humor. Vrlo je zanimljivo kako oni prave varijacije na temu, tako da unutar svog teksta koji je fragmentaran i predstavlja niz epizoda, otvore mnoštvo tema koje se tiču ne samo globalnog pojma terorizma, nego te naprosto suoče, u jednom gorkom, oporom tragikomičnom smijehu, sa sopstvenom sviješću o svijetu oko tebe i onoga unutar tebe. Taj dramski tekst je nepredvidiv i dinamičan, a na zanimljiv i provokativan teatarski način nam postavlja pitanje koliko svako od nas ponaosob ima u sebi tu eksplozivnu napravu koja svakog trenutka može eksplodirati. 

Radiosarajevo.ba: Jedna teza koja se provlači kroz predstavu je veoma opasna - da je nasilje zabavno.

Mustafić: Zastrašujuće je što moderna sociološka i antropološka istraživanja pokazuju da se mnoštvo nasilničkih činova radi iz potrebe za avanturom, senzacijom, da se razbije dosada, rutina. To su oni slučajevi 'svakodnevnog' nasilja koje nas najviše i šokira u crnim hronikama. I zbilja, televizijski programi, serije, igrice, spotovi, animirani filmovi - svi oni obiluju mnoštvom nasilja, destrukcije, razaranja, krvi, komadanja, rezanja, cijepanja... i to je, sasvim sigurno, ubačeno kao jedan impuls u podsvijest mladih ljudi. 

Ono što je meni bilo zanimljivo ne samo u ovoj nego i u drugim predstavama je, npr. percepcija rata u ex-Jugoslaviji za djecu koja su tada imala od dvije do četiri godine. Oni se sjećaju onih strašnih mapa sa izvještaja o ratovanju, na kojima su bili tenkići i vatra pored određenih gradova. Oni su to doživljavali kao određene video igrice, kao play station. Njihova percepcija tog strašnog krvoločnog rata bila je kroz infantilnu poziciju zabave. 

Mislim da je ovakav tekst vrlo zabrinjavajući jer dolazi iz podneblja u kojem se nakon pada gvozdene zavjese, nakon otvaranja ka svijetu i nakon dolaska "slobode", događa jedna strašna unutar-razaračka sila koja te ljude danas čini nesretnim, depresivnim, zvjerskim. 

Mi se u predstavi igramo s tim, od video igara, fotografisanja mobitelom, iPada. Ne moramo ići daleko, pogledajmo danas koliko je YouTube zatrpan - od dadilja koje šamaraju bebe do masovnih masakara, kroz jedan voajerizam užasa. 

Radiosarajevo.ba: Da li mislite da je tehnološki napredak kriv što je nasilje postalo zabavno? Da li je toga bilo i ranije? 

Mustafić: Sasvim izvijesno da je bilo, ali mi, na žalost, tada nismo imali pristup svemu onome što sada imamo zahvaljujući tehnološkoj revoluciji. U muzejima terora izložene su tehnološke sprave kojima su se ljudi mučili i ubijali, no bez obzira na sofisticiranost te tehnologije, motiv je uvijek strašan

Radiosarajevo.ba: Treba li onda uopće govoriti o nasilju? U vašoj predstavi pukovnik upozorava svoje podređene da prikazivanjem žrtava torture samo podstičemo lančanu reakciju nasilja.

 Mustafić: Vrlo je zanimljiva i kontraverzna ta teza pukovnika koji kaže da širenjem priče o nasilju inficiramo mase. Ali ako se ne govori o nasilju, ako se ne istraže uzroci toga, mi možemo doći u situaciju u kojoj se zapitamo - a šta je to bilo, šta se to dogodilo nama ili nekom našem vrlo bliskom pa smo uradili taj nasilnički akt? Zato što je danas nasilje na svijetu postalo savršeno bezrazložno. Ludi se danas ubijaju bez razloga, iz dosade, zabave, iz sopstvene nesigurnosti i nesreće. U tom smilsu je ovaj tekst zanimljiv, jer se vi svo vrijeme smijete, a u isto vrijeme vas hvata jeza koliko je tačan.

Radiosarajevo.ba: Pričajmo o Vašoj estetici - i ova je predstava, kao i neke prethodne, monohromatska, u bijeloj i crnoj boji sa crvenim detaljima. Zašto? 

Mustafić: Moram priznati da su mi i glumci rekli 'Evo, ponovo su nam kostimi crni'... Isključivo se radi o podsvijesti, a ne o mojoj namjeri, u smislu kako doživim tekst, kako ga vizualiziram, u koji ga kolorit smjestim. Za mene su boje izraz melodije osjećaja teksta, govornog i fizičkog. Onda pokušavam da u toj paleti boja pronađem boju svoje predstave. Očigledno da ili da sanjam na javi ili da sada svijet vidim u crno-bijelo-crvenom koloritu, a to su i boje koje su označile istoriju čovječanstva.

Radiosarajevo.ba: Muzika u predstavi ima vrlo važnu ulogu, ona je svojevrstan kontrapunkt svemu što se dešava na sceni. Natjerali ste glumce da pjevaju?  

Mustafić: Fantastično šta je Tijana (Vignjević, muzička voditeljica ansambla op. aut.) uspjela da uradi s njima i ja sam joj beskrajno zahvalan na tome. Odlučili smo se za acapella pjevanje, dakle za orkestriranje glasovima, i moram reći da sam vrlo zadovoljan kako su to glumci otpjevali. Lijepo je kada u predstavi muzički element nije samo muzička kulisa ili zavjesa, nego je dio dramaturgije, rediteljske ideje i poetike. Upravo je to bila namjera - da svi songovi snažno kontrapunktiraju scenskim prizorima, da daju neku vrstu ironijskog komentara, odmaka, ili čak svojevrsne ideje. Predstava se završava čuvenim songom iz filma M.A.S.H. Suicide is Painless i to na neki način rezimira cijelu predstavu. 

U predstavi Terorizam igraju: Gordana Boban, Maja Izetbegović, Vanesa Glođo, Jasna Diklić, Jasna Ornela Bery, Aida Bukva, Muhamed Hadžović, Amar Selimović, Senad Alihodžić, Boris Ler, Ermin Bravo, Semir Krivić, Sanin Milavić, Adnan Goro, Kemal Čebo, Edin Avdagić. Muzičke aranžmane je radio Trimor Dhomi, koreografiju Marko Boldin, kostimografiju Lejla Hodžić, dramaturgiju Željka Udovičić i Vedran Fajković, a scenografiju Dragutin Broz

Radiosarajevo.ba: Mogu li naša pozorišta tehnološki to da prate? 

Mustafić: Naša pozorišta su, na žalost, na jednom lošem, očajnom tehnološkom nivou. Kada npr. ovakve predstave dolaze na Mess, one sa sobom donose mnogo bolje tonske i svjetlosne uređaje, kvalitetu koja je nedostupna našim pozorišnim redateljima. Komparacije radi, moja predstava Closer koju sam radio u Mariboru na maloj sceni, imala je budžet kao kompletan godišnji budžet Kamernog teatra 55. To je zorni primjer o kakvoj se razlici radi. 

Radiosarajevo.ba: Ono što će zasigurno obradovati publiku je veliki broj glumaca na sceni.  

Mustafić: Ova će predstava sasvim sigurno imati svoju publiku. Ona najavljuje novu, zanimljivu generaciju glumaca. To je jedna lijepa sinteza glumačkog iskustva - od Jasne Diklić i Gordane Boban, preko srednje generacije poput Ermina Brave i Amara Selimovića,  mladih glumaca poput Maje Izetbegović, do glumaca koji tek počiju, kao što su Aida Bukva, Edin Avdagić Koja Adnan Goro, Kemal Čebo. Tu je i Jasna Beri koja nakon dužeg vremena igra u Kamernom teatru. Napravili smo zanimljiv spoj i ovo je jedan mali podvig Kamernog teatra, ali i demonstracija da sarajevsko glumište ima potencijala, da im treba više ovakvih produkcija, jer je pozorište tek lijepo i zanimljivo kada nastaje ovako velikim i kolektivnim radom. Šteta je imati umjetnički život, a ne zaigrati u ansambl predstavama. 

Radiosarajevo.ba: Nakon odgledane probe, možemo zaključiti da je pred nama hit-predstava. Hvala na razgovoru i puno uspjeha.   

 Song iz predstave: What A Wonderful World