Davor Paponja: slikar od akcije

Razgovarala: Tamara Zablocki

Davor Paponja je mladi akademski slikar iz Banjaluke. Rođen je 1985. godine, a 2009. je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Danas živi u Banjaluci i radi kao nastavnik, a njegovu samostalnu izložbu Habitat, sačinjenu od anticrteža, koji su prilikom nastanka prošli niz intervencija, te instalacija, sarajevska publika je mogla vidjeti u junu ove godine u galeriji BlackBox. Ista izložba bila je tri mjeseca ranije bila postavljena u Banskom dvoru u Banjaluci.

Svoju želju da djeluje i unapređuje ono što voli uprkos surovoj bosanskoj realnosti, Paponja je dokazao i pokretanjem Udruženja anonimnih artista, UAA!, s ciljem „poboljšanja alternativne kulturne i stvaralačke scene u Banjaluci, RS-u, BiH, Zemlji, Mliječnom putu...“ Aktivnosti UAA! su prvenstveno vezane za likovnu umjetnost, strip i umjetnost dizajna.

Potaknut činjenicom da u zgradi Vijeća Evrope u Strasbourgu postoji vrijedna zbirka umjetničkih djela koja su države članice Vijeća Evrope donirale pri ulasku u članstvo, a naša država, Bosna i Hercegovina nikad nije poslala poklon i našeg reprezentativnog umjetničkog djela ondje nema, Davor je odlučio uraditi posao umjesto nesposobne države.

Otvoren ured Vijeća Evrope u Sarajevu

Tako je nastalo djelo Hiljadu istina, koje je 15. novembra svečano predato predstavnicima Vijeća Evrope u BiH i izloženo u njihovim novim prostorijama u Sarajevu. Rad Hiljadu istina predstavlja pluralitet 'istina' u BiH, koje naglašavaju potrebu stvaranja novog bh. identiteta. Ovu suptilnu kritiku političke situacije u našoj zemlji pored Davora Paponje potpisuju i Saša Kulukčija, Anita Primorac, Nikola Čvoro, Mirko Ratković, Daniela Marić i Dejan Cocić.

S Davorom smo razgovarali o pomenutom radu, Udruženju anonimnih artista i tome kakve prilike imaju mladi umjetnici u Banjaluci.

Radiosarajevo.ba: Koncept rada Hiljadu istina je za svaku pohvalu. Misliš li da će uticati na odgovorne da pošalju zvanični poklon u Strasbourg?

Paponja: Ideja za rad nastaje tokom obilaska zgrade Vijeća Evrope gdje smo vidjeli vrijednu zbirku umjetničkih djela koje su države članice Vijeća Evrope donirale pri ulasku u članstvo. Na pitanje gdje se nalazi rad koji predstavlja BiH dobijamo odgovor „pa znate, nema ga!“ Tako da tu dolazim na ideju da mi aktivisti iz cijele BiH u ime građana, bez ikakvih političkih predznaka, uradimo rad i pošaljemo ga Savjetu kao poklon građanske inicijative. Pošto Savjet ne  može primiti ništa što nije zvanično i od strane države, Hiljadu istina je smješteno u njihovim prostorijama u Sarajevu.

Prvobitno mi bismo bili zadovoljni čak i slučajem da nas odbiju. Ovako smo uspjeli u prvobitnoj ideji, rad sada i jeste u Savjetu Evrope, samo što nije u Strazburu nego u Sarajevskoj kancelariji, ali na kraju bh. građani su ipak uručili rad. Ovo je bio jedan od načina da se skrene pažnja na očigledno,da bh. političari  svakodnevno dokazuju da su nesposobni, neozbiljni i nedostojni pozicije koju bestidno uživaju.

Radiosarajevo.ba: Osim što si umjetnik, pritom si i aktivista, dižeš glas protiv vlasti u RS-u i boriš se protiv apsurda bh. društva. Šta sve pokriva tvoj aktivizam?

Paponja: Na neki način svaki umjetnik, građanin ili šta god u ovoj zemlji je aktivista čim ima mišljenje i ne boji se da ga javno iznese. Za umjetnike postoji i određena odgovornost da se ne ostane gluh i nijem na očigledno, tako da se upravo u tim tačkama dodiruju umjetnost i aktivizam. Ako pogledate većinu akcija rijetkih NVO-a u BiH vrijednih spomena (možemo ih na prste nabrojati) ulične akcije su u većini slučajeva umjetnički orijentisane ili bar živopisno obojene. 

Radiosarajevo.ba: Kako u svemu ostalom, tako i u kulturi postoji evidentna segregacija između Sarajeva i Banjaluke, premda bi kultura trebala da bude 'most'. Šta misliš, kako bi se ona mogla dokinuti?

Paponja: Banjaluka je danas bliža Kuala Lumpuru  nego Sarajevu, a isto važi i za Sarajevo. Radnici u kulturi se zaista trude kroz teatar i slične angažmane da se ta famozna saradnja RS-a i Federacije učvrsti i konačno oživi, ali kao i u svemu kod nas, ako nije rekao ONAJ glavni na televiziji, onda se nije ni desilo tako da bojim se to ostaje u sjenci. Naša zemlja ima četiri državne likovne  akademije koje nemaju ama baš nikakvu saradnju, pa možemo čak i reći da i negiraju jedna drugu.

Radioasrajevo.ba: Ima li života nakon likovne akademije?

Paponja: Većina mojih kolega  nakon završenih studija u najboljem slučaju imaju neke pola norme u školama ili rade kao "grafički dizajneri" to jest u štamparijama rade pripremu za štampu. Ja radim u jednoj srednjoj školi i ne žalim se, sa djecom je izazov raditi.

Radiosarajevo.ba: Kako funkcioniše Udruženje anonimnih artista, šta ste već uradili, šta radite sada i šta planirate?

Paponja: UAA!  radi punom parom. Trenutno traje konkurs za internacionalnu izložbu minijatura Minimum/maximum. Ovogodišnja tema je seksualnost. Nakon Komunizma i Religije, kao tabuiranih tema ovdašnjeg društva, ovogodišnja tema  pokušaće u najširem smislu da pokrene pitanja i ponovo preispita stav umjetnika (i publike ) prema nečemu što je integralni dio ljudskog razvoja i obuhvata sve faze života, uključujući fizičke, psihološke i društvene komponente. Kao i na dosadašnjim izložbama očekujemo dobre radove, umjetnike sa stavom koji se ne boje da ga pokažu! Uporedo organizujemo i treću po redu Pecha Kucu u Banjaluci. Ponosno možemo reći da UAA! do sada uspijeva da održi kontinuitet iako smo svjedoci da Banjaluka gubi jako značajne festivale i slično.

Radiosarajevo: Kako Banjaluka stoji sa izložbenim prostorom i mogućnostima za mlade umjetnike?

Paponja: Banjaluka se nažalost ne može pohvaliti dobrim izložbenim prostorima. Prostori koji su iole pristupačni su uglavnom nedovoljno opremljeni i, naravno, nemaju nikakav budžet za produkciju izložbi, ponekad čak ni za najobičnija stakla za uramljivanje.

Radiosarajevo.ba: Šta ti je donijelo iskustvo samostalne izložbe Habitat?

Paponja: Habitat je do sada vidjela  publika u Banjaluci i Sarajevu i istinski sam zadovoljan, reakcija je bilo svakakvih, što je uvijek dobro. Mislim da naša publika nije navikla na tu vrstu crteža koji je dosta sličan street art-u i možda mu je prije mjesto na nekom zidu ili javnoj površini nego u galeriji, ali sve se na kraju pokazalo kao jako zanimljiva kombinacija, a ponešto se dalo i prodati. Posebno mi je drago što su ljudi iz struke prepoznali kvalitet takve vrste crteža i načina rada uopšte,  jer smo svi nakon formalnog školovanja pomalo zarobljeni u određene kalupe iz kojih se što prije treba čupati.