Čas historije (I): Znate li ko je Gabrijel Jurkić?

Na današnji dan 25. maja 1974. godine preminuo je Gabrijel Jurkić, jedan od najvećih likovnih umjetnika sa prostora Balkana.

Kao rođeni Livnjak (rođen 1886.) ovaj se slikar nakon pola stoljeća provedenih u Sarajevu vratio u rodni kraj gdje je zadnjih osamnaest godina svog života proveo u ateljeu franjevačkog samostana Gorica u Livnu. Umro je 1974. 

Dok se djela najpoznatijeg bosanskohercegovačkog impresioniste danas procjenjuju hiljadama eura, po imenu ovog slikara ne zove se ni jedna ulica u Sarajevu. 

Možda je razlog taj da je Jurkić, koji se nakon uspješnih studija u Beču nastanio u Sarajevu, iz ovog grada gotovo izbačen kao persona non grata. Te 1956. godine procijenjeno je da se radi o politički neprilagođenom umjetniku, te mu je uskraćeno korištenje ateljea i stana. 

Tako se Jurkić vratio u rodno Livno, gdje franjevci njemu i njegovoj supruzi Štefki pružaju gostoprimstvo, dajući mu stan i atelje. U znak zahvalnosti ovom je samostanu zavještao kompletan svoj opus, te se u Gorici danas čuva preko 6000 Jurkićevih slika i crteža.

Jurkićev značaj u historiji umjetnosti BiH Od početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode, iako ga najprije prikazuju kao "jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda" (1911-21.), a zatim ga potiskuju na marginu kao "skromnog slikara svog kraja, arhajske jednostavnosti gledanja".

Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca, Marina I), a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspijeva duboko proniknuti u biće sebi dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka, Fra Eugen).

Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, postaje impresionistički slobodan, koristi se poentilističkom tehnikom slikanja, uvodi više svjetla na platno (kao da ga je oslobodio iz pukotine, jer ono je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija, Snježna idila), otvarajući širok spektar boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica.

U svojoj trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika bosanske krajolike, uspijevajući dočarati atmosferu određenog trenutka, na bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila, tražio je ljepotu, dakle istinu i u tome je uspio.

Zašto nije naslikao Tita?

Livanjka Željka Vrdoljak, kustosica umjetničke zbirke u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica, bila je jedna od prvih koja je trebala pregledati slikarevu vrijednu zaostavštinu. Otkrila je čak šest hiljada crteža koji su pokazali jednog novog, nepoznatog Gabrijela, majstora crteža, dokumentaristu, ilustratora, posvećenog i studioznog majstora detalja. Ova kustosica najzaslužnija je za pripremu retrospektive od oko 250 djela Gabrijela Jurkića koja su bila izložena 2008. godine u Livnu.

Na pitanje šta je, po njenom mišljenju, Gabrijela Jurkića sredinom pedesetih sunovratilo i otjeralo u zidine samostana, Željka Vrdoljak je rekla “Ne znamo tačno šta je to moglo biti, ali činjenica jeste da je Gabrijel ustrajavao na slikanju religijskih motiva što vlastima tog vremena nikako nije godilo. On također nikad nije bio moderan, posebno ne na neki očigledan način, nije se uključivao u preovladavajuću struju, njegova djela nisu bila upotrebljiva u dnevnopolitičke svrhe. Postoji anegdota da je tih kobnih godina odbio da slika Tita, a kad su ga pitali zašto, navodno je odgovorio - Ja slikam samo svece.”

Ova priča možda nije istinita, ali jeste ilustrativna za vrijeme i političku klimu u kojoj je Gabrijel stvarao i stradao. Iz njegovih pisama i intervjua jasno je da mu je vjera bila vrlo važna u umjetničkom djelovanju: “Ja se prosto nisam mogao oteti dojmu Božije ljubavi, koja mi se stalno nametala kao aksiom, kao neodoljivi imperativ. Svuda sam gledao Stvoriteljske prste, svuda vidio harmoniju i prenosio je na platno”, zapisao je Jurkić.