Armin Polutak: Dva SOS-a i Obama

Armin Polutak je mladi i perspektivni slikar i fotograf iz Sarajeva. Završio je Srednju školu primijenjenih umjetnosti, odsjek za likovno-grafičku opremu i ilustraciju knjige. Za sebe kaže da uglavnom slika portrete u akrilu i ulju, sa kombinacijom kreča i laka.

Radiosarajevo.ba: Završio si srednju umjetničku školu, planiraš li upisati i akademiju?

Armin Polutak: U Sarajevu ne. Ta akademije nije više što je nekada bila. Nema više rada sa umjetnicima, a noge se podmeću na svakom ćošku. Istina je da sam želio da upišem slikarstvo na ALU, ali sam zbog toga imao dosta problema te sam odustao. Trenutno mi je plan da upišem akademiju u New Yorku, a velike su šanse da ću uspjeti.

Radiosarajevo.ba: Iza sebe već imaš neke izložbe, o čemu se tačno radi?

Polutak: Pa... Izlagao sam već i tokom školovanja, a prije nekoliko mjeseci sam izlagao i u Američkoj ambasadi u Sarajevu i njihovoj rezidenciji, gdje je ambasadorovo supruga pozvala i supruge ostalih diplomata. Iako je izložba jako kratko trajala, bilo je to lijepo iskustvo. Također, jednu sliku sam poklonio predsjedniku Obami. Radi se o njegovom portretu koji se trenutno nalazi u njihovoj vladi u Washingtonu i tek treba da dođe do njega, tako da ne znam da li mu se uopće svidio. Sliku je sa sobom odnijela Hillary Clinton, nakon njene druge posjete BiH.

Radiosarajevo.ba: Odrastao si u SOS dječijem selu...

Polutak: Pa, u dječije selo sam došao nakon povratka iz Njemačke, gdje sam otišao 1992., zajedno sa konvojem beba iz Dječijeg doma Bjelave. Tamo sam proveo najljepše dane svog djetinjstva. Odrastati kao umjetnik u dječijem selu je bilo prilično teško. Neki pojedinci su to dosta sprječavali, ali akademska slikarica Saida Mujezinović nije dozvolila da to propadne i ona me izgradila kao umjetnika. Do umjetničke škole je došlo spontano. Potreba za slikanjem se pojavila već tokom osnovne škole, a mnogi su mi rekli da bih napravio životnu grešku kada ne bih upisao i srednju umjetničku školu. Naravno, određeni ljudi iz dječijeg sela su to pokušali spriječiti, ali Saida Mujezinović se izborila za mene.

Odrastanje u dječijem selu je i teško i nije... Dijete tu može imati sve, ali ako ne može da se bavi onim čime želi, onda to nije to. Imao sam dosta problema tokom odrastanja tamo, ali te stvari sam zapakovao u neki kofer i pokušavam zaboraviti. Naravno, to je nemoguće, ali se može ublažiti.

Radiosarajevo.ba: Pored dječijeg sela, ti si i član UG SOS Sarajevo?

Polutak: Da, do SOS-a sam došao preko svoje sestre iz sela, Sabine Tugulje, prije već 10 godina. Pozvala da pomognem oko nekih pasa i od tada sam tu. Ljubav ka životinjama javila se još u Njemačkoj – prvi crtež koji sam nacrtao bila je maca, zatim sam crtao kornjače, puževe, itd. SOS me dosta otvorio i kao umjetnika i kao čovjeka te me naučio mnogočemu za šta sam u dječijem selu bio uskraćen. Bavljenje napuštenim životinjama je rezultiralo i dosta kvalitetnijim crtežima te upoznavanjem nekih ljudi koji su mi promijenili život.

Također, SOS Sarajevo i SOS dječije selo su dosta i surađivali. U selu su provodili edukaciju djece o tome kako su životinje ogledalo naše duše i sl. U principu, sličnost postoji i ne samo u imenu – dječije selo se bavi napuštenom djecom, a ovi drugi napuštenim životinjama. S tim da mislim da je životinjama dosta teže. Uostalom, u sličnoj sam situaciji – one su napuštene od svojih vlasnika, a ja od svojih roditelja.

Radiosarajevo.ba: Koje teme najviše slikaš?

Polutak: Opčinjen sam američkom kulturom i kontrastima, tako da, pored životinja, na mojim slikama uglavnom preovladavaju ti motivi. Na većini mojih slika se odražavaju jaki kontrasti, a Amerika, takva kakva jeste, mi je idealna kao izvor inspiracije. Borba za preživljavanje u jednom takvom društvu kod mene je izražena jakim kontrastima. Obami sam poklonio sliku zato što je jedna od prvih stvari koje je uradio kada je stupio na vlast bila udomljavanje cuke. Također, tu su i kuce i mace - uglavnom u akrilu, a ponekad i olovci.