Slovenski glumci o predstavi "Boško i Admira": Najteže je bilo satima gledati ratne fotografije

Sedmo izdanje Sarajevo Festa počinje večeras i to izvedbom predstave Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana "Boško i Admira" u Narodnom pozorištu Sarajevo.

Riječ je o scenskom djelu koje na emotivan, ali i kritički način propituje medijske narative o ratovima, uzimajući za polazište jednu od najpotresnijih sarajevskih priča - tragičnu pogibiju dvoje mladih, Boška Brkića i Admire Ismić, 1993. godine.

Predstava, u režiji Žive Bizovičar, nastala je kroz istraživanje arhivskih snimaka i fotografija, ali i kroz promišljanje generacije koja tada još nije bila rođena. O tome kako se ova univerzalna priča o ljubavi i hrabrosti prenosi na scenu, razgovarali smo s glumcima Primožem Bezjakom i Natašom Keser.

"Predstava se nije radila u klasičnom smislu igranje uloga, tako da svi koji smo na pozornici smo u stvari Boško i Admira. Koncept predstave više je bio kako gledati iz raznih perspektiva na neki specifičan događaj. Bilo je jako teško i emotivno, zato što smo išli kroz čitavu historiju ratne fotografije. A već to kad gledaš satima i satima, ta ratna fotografija... Na njima su manje-više mrtvi ljudi. Tako da je već to bilo vrlo teško. A tek kad smo počeli stvarno u materijale ulaziti, istraživati sve što je bilo zapisano i svi dokumentarci o Bošku i Admiri... To je nemoguće staviti u riječi i istovremeno nemoguće staviti na pozornicu.

Znači, glavni zadatak rediteljice i nas svih koji smo radili na tom projektu je bio kako u stvari uopšte na temu rata, smrti i svih tih nivoa koji su u toj temi staviti na pozornicu", kazao je Primož Bezjak za portal Radiosarajevo.ba.

Nataša Keser se složila sa svim što je njen kolega i partner na sceni kazao.

"S tim da dodajem samo to da kad god nam je bilo jako teško, tada je bilo nužno stavljati na prvo mjesto priču, događaj, njih dvoje, šta se zbivalo, umjesto da ja stavljam kod sebe pažnju na to kako se ja osjećam. Tu sam morala biti oprezna i, kako se kaže, ostati vjerna priči, suštini koju ta priča nosi za sve nas", istaknula je Keser.

Bezjak je objasnio da su svi u projektu mnogo pričali i istraživali koji su načini da se prezentira jedan takav događaj.

"Znam da je ovdje priča fokusirana na Bošku i Admiri, ali kad smo mi radili taj projekat, nije bio fokus samo na Bošku i Admiri, nego šire, na sve boške i admire koje postoje. Znači, šta je rat? Recimo jedna stvar što je Judith Butler rekla u Frame of Wars, znači koje su žrtve za kojima možemo da žalimo, i za kojima ne. Znači, to se isto ideološki, politički posmatra. Svaka žrtva rata je žrtva. Ali, u širem smislu, jedni su osobe, žrtve za kojima možemo da žalimo, ali drugi ne. To su sva pitanja. Znači, vrlo široko smo probali nekako ući u tu temu. Tu je i distanca, i historijska distanca, ali i blizina nekom događaju", istakao je Bezjak.

Keser je dodala i činjenicu da i mediji iz različitih država drugačije doživljavaju i prenose isti događaj.

"Iz svega toga je proizašao i koncept petlji, koje mi zovemo zamkama, a koje ćete vidjeti u predstavi. Znači, sa svake strane kako se zakači jedna nit, jedan pogled, i kako precipira tu priču neko ko živi tamo negdje, kako neko ko živi tu, a kako majka te djeca", rekla je Keser.

Bezjak je naglasio da je poenta sva u različitom shvatanju i pojmovima.

"I rekao bih još to da je to nekako dokumentarna predstava, a ustvari i nije. Znači, mi dok smo istraživali, u jednom trenutku smo rekli: "OK, uzet ćemo to što već postoji", i znamo da do danas nije bilo još osuđenih ljudi za ubistva Boška i Admire. I u to se uopšte nismo upuštali", kazao je Bezjak.

Boška i Admiru prozvali su sarajevskim Romeom i Julijom. Tada dvadesetpetogodišnjaci, u pokušaju da pobjegnu od zla i ludila koje je zadesilo njihovu zemlju, ubijeni su na Vrbanja mostu. Njihova su tijela sedam dana ostala ležati na ulici, a fotografije mrtvih tijela, kako zagrljeni leže na sarajevskom mostu, obišle su svijet.

Upravo s tom fotografijom suočili su se protagonisti predstave Boško i Admira Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana. A koliki pritisak su osjećali zbog tragedije i činjenice da je riječ o stvarnim osobama...

"U jednom smislu je to malo bilo rastrećeno već zbog koncepta, da ne igramo baš njih, nego zapravo ideju. Koncept je bio drugačije napravljen, ali svakako, kako ne bih osjećala pritisak. Pitala sam samu sebe kako ja uopšte smijem da pričam o tome, kada nisam ni bila rođena tada, te 1993. Primož je tada bio u srednjoj školi, kada je u Sarajevu bio rat. Ali ja sam sve vrijeme imala to pitanje, kako zapravo pričati o tome, kako pričati o ratu i kako danas pričati o tome", kazala je Keser.

Bezjak je dodao da su morali misliti i na to kako odati duboko poštovanje prema Admiri i Bošku jer su stvarni ljudi, a ne fiktivni likovi.

"Tu je trebalo puno pažnje, poštovanja i svega. Veću težinu nosi, naravno, čim su stvarni likovi", istakao je Bezjak.

A osjećaju li tremu pred večerašnju izvedbu, u gradu ljudi prema kojima su radili predstavu i dali joj ime...

"Svakako. Ali svaki put imam u mislima i pokušam sama sebe podsjetiti na to da nisam sada važna ja i moja trema, nego to što smo došli da ispričamo, poenta, suština fotografije. Trema uvijek postoji. Tremu treba ukrenuti u pozitivnom kontekstu", rekla je Keser sa osmijehom.

Treme uvijek ima, bez obzira koja je predstava, dodao je Bezjak.

"Kad sam čuo da ćemo ići u Sarajevo, i to smo i željeli dok smo radili na predstavi prije premijere... Normalno da želiš doći tu, ali u isto vrijeme postoji neka uznemirenost. Zato što je to druga publika. Znači, distanca ljudi u Sloveniji koji to gledaju... Percepcija je drugačija, zbog distance. Ovdje te distance nema. I, naravno, da je to potpuno druga publika. A u isto vrijeme, mislim da je nužno da ljudi vide predstavu. Vidjet ćemo večeras kako će publika reagirati. Nadam se razgovorima nakon predstave jedan na jedan, jer me zanima stvarno kako će to biti", istakao je Bezjak.

Za Keser je proces stvaranje predstave bio zanimljiv jer se prvi put susrela sa, kako je rekla, čitavim, pa i filozofskim opisom kako mediji na različite načine sa različitih strana prenose informacije.

A imali su razgovore i sa ratnim novinarom.

"Boštjan Vidimšek je jedan od vojnih reportera u Sloveniji koji je bio u praktično svim ratnim zonama od 2000-te", otkrio je Bezjak, a Keser dodala:

"Jako je bilo zanimljivo pričati s njim, pogotovo na temu dešavanja u Gazi i kako mediji zapravo nemaju jednak pristup."

Na kraju razgovora za portal Radiosarajevo.ba osvrnuli su se na poruke koje bi željeli da poblika ponese sa sobom nakon odgledane predstave.

"Ja ne bih išao u hrabrost i ljubavi i slično, nego kako moramo biti svjesni i prepričavati ratove i sukube. Mi smo ljudi koji imamo mišljenje, koji imamo inteligenciju samo je stvar da li ju upotrebljavamo ili ne. Ili idemo na moć i na agresiju ili možemo sjest i popričat i razumjeti i čut drugog, drugačijeg i reći: 'E, pa dobro, okej, onda 'ajmo ovako.' I ja mislim da je to glavni problem, na to bih se ja fokusirao, jer ljubav postoji i postojat će uvijek. Dobra, slaba, teška... Svi vidimo kakvo je vrijeme u kojem živimo, sad će se Europa naoružavati i to vodi samo prema jednom cilju. Mislim da je na nama, ne na političarima, jer oni to neće napraviti, da radimo taj pritisak da ovo zaustavimo. Jer sve ide u veoma pogrešnom smjeru za sad", kazao je Bezjak.

Keser, s druge strane, smatra da je hrabrost u ranjivosti.

"U tome da možeš saslušati drugačije mišljenje, da imaš otvoreno srce iako ti misliš drugačije, a pogotovo to što sam rekla da je hrabrost u tome da si ranjiv, senzibilan", zaključila je Keser.

Izvedba "Boška i Admire" počinje u 21 sati u Narodnom pozorištu Sarajevo.