Semezdin Mehmedinović na Bookstanu o povratku knjiga u Vijećnicu: Moramo vratiti sjećanje gradu

Dodjelom nagrade "Buybookova knjiga godine 2025." istaknutom bosanskohercegovačkom piscu Semezdinu Mehmedinoviću, saradniku portala Radiosarajevo.ba, te razgovorom o njegovoj novoj knjizi Kuća za pisanje, koji je vodio Selvedin Avdić, sinoć, 1. jula, u Sarajevu je počeo Bookstan – No East. No West.

Festival, koji organiziraju knjižara i izdavačka kuća Buybook, održava se od 1. do 4. jula, a ovogodišnja centralna tema je "Gluho doba".

U razgovoru koji je vodio odlično pripremljeni Selvedin Avdić, Mehmedinović je nadahnuto govorio o svojoj novoj knjizi Kuća za pisanje, knjigama koje uskoro izlaze, načinu rada, ali i problemima bosanskohercegovačke kulture i društvene stvarnosti. Posebno inspirativan bio je dio razgovora posvećen povratku knjiga u sarajevsku Vijećnicu, kao jednom od simbola "gluhog doba" u našoj stvarnosti.

Bookstan otvara pitanje Vijećnice

Pored predstavljanja značajnih djela i eminentnih autora, Bookstan će ove godine u svom programu otvoriti i pitanje povratka knjiga u sarajevsku Vijećnicu, kroz posebno obraćanje pod nazivom "Vratimo knjige u Vijećnicu".

Zbog značaja ove teme u našoj javnosti, donosimo dijelove Mehmedinovićevog obraćanja:

"Mislim da me je to s Vijećnicom dočekalo kao iznimno iznenađenje. Zapravo, knjige koje su jednom gorjele u Vijećnici, koje su tamo spržene kao ratni cilj s idejom da se uništi sjećanje jednog grada, nakon rata doživjele su još dramatičniju sudbinu, jer su lokalni političari zaposjeli i preuzeli Vijećnicu od bibliotekara. A Vijećnica je najvećim dijelom obnovljena upravo zato što su ljudi iz svijeta ulagali u povratak knjiga u Vijećnicu.

Mi imamo političare koji su takvi kakvi su; njih knjige ne zanimaju, nisu ni čitali knjige, možda jednu…

Ja svejedno hoću vjerovati da postoji određen broj političara bez čije pomoći ovo ne možemo riješiti, a koji su ljudi knjige i koji će pomoći da se te knjige vrate tamo, da se sjećanje vrati gradu.

Oni neprestano pričaju o građenju neke nove biblioteke, pa 34 godine nije izgrađena Biblioteka!

Prije rata to je bila Vijećnica, bila je dragocjena. Slobodan Blagojević je napisao jednu od najčuvenijih stvari – trotomnu antologiju poezije pisane na našim prostorima. Da bi došao do toga, primarno je koristio Vijećnicu koja je spaljena.

Sad pričaju o tome kako je to sporno! Kako može biti sporno nešto u čemu su spaljena dva miliona knjiga?! Kako može biti sporno nešto što je u svom rezultatu imalo tri knjige Slobodana Blagojevića kakve ne postoje ni u jednoj kulturi u svijetu osim ove?

Internacionalna akcija

A mi imamo kulturu koja ne zna ni da predstavi to u njenom pravom značenju.

Imamo jednu vrstu bijesa, pokušavam raditi na tome.

Ja hoću vjerovati da će se to promijeniti, to se mora promijeniti. Zašto? Kad sam došao u Ameriku, tamo su me svi pitali o Vijećnici.

‘Pa dobro, jesu li i vaše knjige gorjele?’

I ja prvi put mislim o tome da su i moje knjige gorjele tamo.

Prirodno je da je to reakcija pisaca – da je to bitno. Njima je to bila najbitnija stvar.

Spaljena Vijećnica, od Aleksandrijske biblioteke do danas, jeste činjenica prvoga reda. To je naprosto bitno. Sada, nakon rata, učiniti da Vijećnica prestane biti Biblioteka, a da služi sitnoj koristi nekoliko političara koji iznajmljuju prostor za svadbe i sajmove, dok postoji prilika da se napravi nevjerovatan kulturni centar… Neka jednim dijelom bude Biblioteka, a drugim vrhunski kulturni centar.

Nema velikog svjetskog slikara koji ne bi htio izlagati u Vijećnici koja je gorjela.

Nema pisca koji ne bi htio doći. Ja sam pokrenuo malu internacionalnu akciju da nagovorim važne pisce iz svijeta da potpišu svoje knjige i pošalju ih kao poklon Vijećnici, da internacionaliziramo priču. O tome govorim za francuske, španske i talijanske medije.

Meni ne dolazi do svijesti da Sarajevo nije sačuvalo tu vrstu dostojanstva da spasi nešto što je najbitnije. Ne može biti da neko pogine braneći knjige, a da su iz Vijećnice izbačene knjige. Štaviše, odbijaju po svaku cijenu da se knjige vrate tamo.

Kako je moguće imati takav stepen nedržavotvornih političara koji zapravo ne misle o svojoj državi, nego o sitnoj koristi? Gdje smo sada? U razorenoj državi koja nigdje ne ide, koja je pod direktnim utjecajem Zagreba i Beograda.

Sarajevo ne postoji kao prijestolnica zato što je iz njega protjerana kultura. U kulturu nije ulagano. Da bi Sarajevo bilo glavni grad ove države, moralo je biti kultura. Ars Aevi je čista dragocjenost. Ali to je skrajnuto; već je morao postojati muzej u kojem bi se te slike vidjele… Mi imamo fantastične rezultate u književnosti, filmu i umjetnosti, ali to nikada nije gurnuto u prvi plan.

Zlostavljanje Danisa Tanovića

Način na koji se u kulturi zlostavlja, recimo, Danis Tanović… čovjek je dobio sve svjetske nagrade, a tretiraju ga kao nižerazrednog autora. Umjesto da imamo državu koja bi radila na tome da brine o svakoj njegovoj ideji i pomogne mu da je realizira, njemu se pruža otpor. Ili Jasmila Žbanić. Imamo umjetnost koja se nikad više nije prevodila kao sada. Sveprisutni smo vani. A države nemamo. Nemamo države.

Hoću vjerovati da promjena mora krenuti iz jedne tačke. Moramo se vratiti na početak, moramo vratiti sjećanje gradu. Moramo vratiti te knjige u Biblioteku. Ako se to ne dogodi, bit ćemo to što jesmo i sporo nestajati…

Ovo je cijela jedna kultura koja insistira na zaboravu. Svaki prelazak iz jedne epohe u drugu pretvara se u brisanje onoga prije. Kreće se iz početka… Nigdje nećemo stići tako…"