Postavljanje izložbe Milomira Kovačevića Strašnog

Umjetnički fotograf Milomir Kovačević Strašni po prvi put će javnosti izložiti fotografije nastale prije dvadeset godina - u aprilu 1992. za vrijeme protestnih okupljanja građana Sarajeva kojima se želio spriječiti sve izvjesniji rat.

"Željeli smo samo mir" naziv je izložbe koja će u Umjetničkoj galeriji BiH svečano biti otvorena u srijedu 29. februara 2012, a nakon toga će se moći pogledati svaki dan do 23. marta.

"Fotografijama je zabilježeno nekoliko mirovnih mitinga - ispred Vječne vatre, Narodnog pozorišta, kao veliki miting ispred Skupštine. Zabilježeni su i protesti lista Oslobođenje i drugih medija protiv tadašnjeg ministarstva informisanja koje je htjelo preuzeti kontrolu nad medijma. Bio je i veliki YUTEL-ov koncert predviđen ispred Vječne vatre pa prebačen u Zetru zbog kiše. U zraku se osjećala nesigurnost, a ja sam bilježio sve što sam stigao. Tada sam još uvijek radio u sedmičnom magazinu AS, ali sam svakodnevno lutao sarajevskim ulicama ifotografisao sve što mi se učinilo važno, ne toliko za novine koliko zbog sebe", priča za radiosarajevo autor izložbe.

Fotografija kao misija
Na pitanje da li je već tada počeo doživljavati fotografiju kao svojevrsnu misiju, Milomir Kovačević kaže kako je već tada osjećao da je potrebno dokumentovati nastavak prvih višestranačkih izbora u BiH:

"Već tada sam bio svjestan da neke stvari moram fotografisati. Meni niko nije zadao zadatak da idem i snimim određene stvari, već sam reagovao intuitivno. Meni je to bilo bitno kao dio mog života i moje sudbine, kao i sudbine ovog grada. Ali to je bio i svjetski proces - kraj socijalizma i početak nove epohe. Ta tranzicija s jednog sistema u drugi se dešavala i drugdje u svijetu, a u našoj zemlji ona je imala tragične posljedice, jer nismo imali dovoljno iskustva da to premostimo na neki normalniji način."

Tražili spas u objektivu
Na izloženim fotografijama često se mogu vidjeti pojedinci u masi koji gledaju u kameru. Da li su akteri protesta u objektivu tražili spas, pitali smo autora.

"Vrlo često se dešavalo da gledaju, kao da su im sve ostale nade potonule. I u ratu mi se dešavalo da ljudi, kada me vide sa aparatom, zovu da ih snimim. Vjerovatno je to bio jedan stadij očaja i strepnje", kaže Kovačević.

"Pa to i jeste ono čemu sam težio. U vrijeme kada su nastajale ove fotografije bio sam istovremeno u Udruženju novinara i Udruženju primijenjenih umjetnika, što je recimo na Zapadu nespojivo. Ja zapravo nisam imao neku veliku želju da radim u novinama, a to se desilo na nagovor prijatelja iz redakcija koji su smatrali da treba da objavljujem. Uvijek sam više volio fotografiju kao umjetnost, ali kao foto-reporter uvijek sam nastojao spojiti jedno i drugo. To se može vidjeti i na ovim fotografijama - ni jedna od njih nije izrezana, sve su iste kao onog momenta kad su snimljene. Uvijek sam gajio standard da fotografije kadriram onako kako će biti objavljena".

Naivnost kao zajednička nit
U najavi za izložbu stoji kako su se "Pomalo naivno, mladi i stari, radnici i intelektualci, žene i muškarci skupljali, međusobno se ohrabrujući i tješeći kako se ništa strašno ne može dogoditi i kako će se njihovi glasovi čuti". Odakle u svima nama ta naivnost, pitali smo autora

"Pa sve je za nas bilo novo. Mi nismo bili navikli na višepartijski sistem i nacionalne stranke. Sve se preko noći promijenilo. Do jučer smo u školama učili kako su šahovnica, četiri C ili polumjesec simboli nečeg lošeg, a onda preko noći počeli da ih viđamo na ulicama. Ljudi su bili zbunjeni, a nisu imali iskustva, nisu znali kako da se postave. Stari sistem naučio ih je na mitinge, prigodna okupljanja i parole, pa su tako i nastavili. Toga ima i na ovim fotografijama, vidimo da je nekim ljudima mirovni miting bio kao neki teferić, drugi su bili vrlo ozbiljni i shvatali su šta im se sprema. Bilo je i mnogo onih koji su došli po inerciji, kao po nečijem diktatu. Cijeli taj sklop manifestacija, parola, pamfleta bio je veoma čudan, i generalno gledajući - naivan."

Opširnije o izložbi pročitajte ovdje