Posljednja priča koju je napisao nedavno preminuli književnik Bekim Sejranović

Priča Miss Misery na otoku Susku napisana je u sklopu projekta EPK Rijeka 2020 tokom kojeg je autor mjesec dana boravio u rezidenciji na otoku Susku.

Nastala je u proljeće 2019. i posljednja je priča koju je Bekim Sejranović napisao i odobrio za štampanje.

Priča je popraćena fotografijama Bekima Sejranovića, snimljenima u maju 2020., u okolici Banja Luke, neposredno prije autorove smrti, piše Jutarnji.

0.

Bilo je to u ono vrijeme kad me je Gospod iskušavao, i kad sam ja, ljudski mrav, iskušavao njega, posumnjavši u Božje postojanje, da bi mi se onda Gospod ukazao u svoj Njegovoj veličini”, piše u “Sjećanjima jednog pustinjaka”.

Volio bih da je ta misao izvorno moja i da mi se Gospod zbilja ukazao u svoj svojoj veličini. Osim toga, moja sumnja je bila upravo suprotna, ponekad mi je padalo na pamet da Bog uistinu postoji i sve vidi i onda bi me hvatala panika, pokušavao bih dokučiti zbog čega sam sve zaslužio njegovu kaznu. Bilo je dosta toga. Branio sam se jednom jedinom rečenicom: “Nisam nikog ubio, nisam nikog silovao.” Ali to me ne bi smirilo jer sam mogao učiniti nešto od toga dvoga, a da se niti ne sjećam. Pa sam se zatim išao sjećati, ali baš svega, od početka do kraja, a onda i kopati po podsvijesti, što nije donosilo ništa utješno. Nisam spoznao ni Boga, ni vraga.

1.

Tog dana, početkom travnja, dobio sam poruku na smartphoneu koji sam napokon morao nabaviti. Jer “moram se digitalizirati”, rekla mi je moja djevojka, Nela, kada mi ga je bila donijela prošlog tjedna prilikom popodnevnog posjeta od 15 do 17 sati.

U poruci je pisalo mogu li potvrditi svoj boravak na otoku Susku od 15. travnja do 15. svibnja, kao što je uostalom i bilo dogovoreno još prošle godine. Bilo je nemoguće napisati sms na tom mom smartphoneu. Prsti su mi bili predebeli, a slova na ekranu premala. Trebalo mi je pola sata da odgovorim: “Zar je to ove godine?”, jer ja sam mislio da je to tek 2020. I znao sam da će moj odgovor zvučati kao da sam pao s Marsa. Kao da sam zbilja lud.

Iskreno govoreći u tom trenutku sam zbilja bio u ludnici, ali to ne znači da sam lud. I što uopće znači biti “lud”? To da si zaboravio da za tjedan dana trebaš ići na rezidenciju za pisce mjesec dana na otok Susak? Da si malo pobrkao godine?

Uto stiže novi sms u kojem piše kako je to upravo za tjedan dana i da moram potvrditi ili otkazati u roku dva-tri dana. Uspio sam što je brže moguće odgovoriti da dolazim. Jednom riječju uz dva tipfelera.

Otok Susak. Mjesec dana. Još ti i plate. Iz perspektive prisilno zatvorenog čovjeka koji gleda van kroz rešetke na prozoru i vidi kako proljetno sunce pada na zelenilo i behar i ljude koji leže na travi i puše i pričaju besmislice ili samo leže zatvorenih očiju i uživaju na suncu, mjesec dana na Jadranu, sunce, more, sloboda, bez rešetaka, bez doktora − sve to, dakle, činilo se neopisivim, nemogućim, dao bih sve da me puste. Obećat ću im da ću se vratiti. Vratit ću se kurac. Susak ili ne, želio sam samo izaći. Želio sam gledati na svijet kroz prozor na kojem nije bilo rešetki.

Osim toga, i ovdje su me, kao i u Oslu, pratili. Razni ljudi, ja sam ih lako prepoznavao po nekim sitnim detaljima koji bi ih odavali. Odnosno, oni su možda i htjeli da ja znam kako su uvijek tu uz mene. Ponekad sam mislio da mi žele pomoći, a ponekad da me žele izluditi. Svi su bili u tome. Čak i moja stara. Ali nisam više ništa nikome govorio o tome. Koji je smisao ako su svi u tome i kad ih pitaš, oni se smiju i govore: “Zašto bi te netko pratio?” Ili kako bi to rekao moj frend Čombe: “Tko te prati?! Tko su ti ljudi? Volonteri ili koji kurac?” pa se počeo smijati. Da, kako mi to nije palo na pamet? Volonteri. Ali zašto? Jer nisu normalni. Jer su volonteri.

Ponekad sam se ozbiljno pitao što bi bilo gore: to da sam uistinu lud i paranoičan ili da je sve to što sam mislio da me prate tipa CIA, MOSAD, norveški PST, ili možda volonteri Vojske spasa, zapravo istina? Dešavaju se ljudima čudne stvari. I da se to uistinu dešava, tko bi mi vjerovao. Zato sam šutio. Ali sam ih prepoznavao. Bilo ih je čak i u ludnici. I moja doktorica je jedna od njih.

2.

Kako to mislite otpust na mjesec dana? Otok Susak?” pa se nasmijala kao da je čula vic godine. “Pa tek ste tu četiri tjedna, treba vremena da terapija proradi, dajte si šansu.”

Odgovorio sam da je to poslovno. Nisam ništa radio već nekoliko mjeseci, nemam stalni posao pa da dobivam novac za bolovanje, nemam nikakvih prihoda, a ovo je prilika koju ne mogu propustiti. Osim toga, obećavam da ću redovito uzimati terapiju kao i ovdje. Ona me je gledala nekim čudnim pogledam i tad mi je bilo jasno da je to već sve unaprijed smišljeno i dogovoreno. To da me se pusti na mjesec dana.

I tako sam napustio bolnicu “Sveti Ivan”. Ja je nazivam ludnicom čisto da iritiram moju staru koja ne može podnijeti da sam završio u ludari, nego to naziva − bolnicom. Bio sam ja i u bolnici. A bio sam i u ludnici. Razlika ima, istina, ali jedno je zajedničko − ne želiš se tu zadržavati, želiš izaći. Makar i s nogama naprijed.

3.

Moj frend i cimer, Čombe, došao me pokupiti i odmah izjavio kako ide i on sa mnom. Na jedno pet-šest dana. Već je bio on na Susku, super je tamo. Samo da nazove firmu da kaže da će uzeti onih tjedan dana što mu je ostalo od godišnjeg. I stvarno, zove firmu i to im govori. Ja ga gledam sumnjičavo. I on je s njima, znam to odavno. Mislim s ovima koji me prate. Možda ne baš s njima, ali im pomaže. Mislim da i meni želi pomoći. Ali zašto mi to nitko ne kaže? Zašto ne kaže: “Idem s tobom jer si malo lud i ne možeš sam do Suska, ja ću ti pomoći da se smjestiš.” A ja se baš radovao kako ću malo biti sam. U ludari, pardon, “bolnici” nikad nisi sam.

Zaboravio sam napomenuti da sam se za mjesec dana u “bolnici” udebljao 20 kila i pustio bradu jer nam nisu dopuštali da se brijemo žiletima. Kada bih se pogledao u ogledalo, vidio sam nekog drugog čovjeka, debelog bradonju praznog pogleda. Osjećao sam se ne samo zarobljenim u toj zgradi s rešetkama na prozorima nego kao da mi je netko umjesto luđačke košulje navukao tuđe tijelo, tuđe lice, tuđi pogled, tuđe misli. Još uvijek negdje duboko sakriven ispod svih tih slojeva postojao je neki ja, ali bio je jako slab, umoran i želio je umrijeti. Nestati.

Ostatak priče Miss Misery na otoku Susku možete pročitati na OVOM linku.