SFF | Pawel Pawlikowski o susretu sa zločincem Karadžićem: "Za snimanje sam imao svega 12 dana"

Filmovi su mi uvijek bili bijeg od života, kazao je Pawel Pawlikowski na masterclassu održanom u Festivalskom centru (Bosanski kulturni centar) u okviru programa 32. Sarajevo Film Festivala.

U toj rečenici nema mnogo bijega. Naprotiv, čitav njegov autorski put obilježen je povratkom u stvarnost, kroz dokumentarni film, fikciju, historiju, ljubav, politiku i ljude oblikovane vremenom u kojem žive.

U razgovoru koji je moderirao bosansko-australski književnik Ennis Čehić, Pawlikowski je govorio o počecima, dokumentarnom filmu, Balkanu, vlastitom rediteljskom postupku i potrebi da priče ostanu dovoljno otvorene da mogu nastaviti živjeti i nakon posljednjeg kadra.

Pawel Pawlikowski, rođen 1957. u Varšavi, sa 14 godina napustio je Poljsku s majkom. Nakon života u Njemačkoj preselio se u Veliku Britaniju, gdje je studirao književnost i filozofiju na Oxfordu. Literatura i poezija bile su njegove prve velike ljubavi, ali film je, kako je rekao, došao ranije od akademske karijere. Doktorat nikada nije završio, jer mu se učinio nepotrebnim. U međuvremenu je pokušavao pronaći vlastiti izraz, čak i kroz muziku, uz priznanje da je bio i "neuspješni muzičar".

Film mu je, kako ga opisuje, omogućio da objedini različita interesovanja i "sve svoje neuspjehe". Put prema filmskoj industriji otvorio mu je BBC, kojem se približio gotovo strateški; pretvarajući se da ga zanima televizija, iako ga je zapravo privlačio film.

"Tada je BBC bila mnogo otvorenija institucija i postojalo je više prostora da čovjek dođe s idejom i pokuša je realizovati. Preko Nigela Williamsa dobio sam priliku da predstavim svoje ideje za dokumentarne filmove. Jedan od tih filmova nastao je upravo uz podršku BBC-ja, osvojio je Emmy i, što je za mene tada bilo najvažnije, otvorio mi vrata prema većim produkcijama i ozbiljnijem radu u industriji. BBC je zapravo bio moja vrata prema filmskoj industriji", prisjetio se Pawlikowski uz osmijeh, dodajući da je u to vrijeme snimanje filmova za njega imalo i jednu sasvim praktičnu stranu – bilo je, kako kaže, "lak novac".

Njegov dokumentaristički period posebno je važan za razumijevanje autora koji danas pripada samom vrhu evropske kinematografije. Masterclass je pokazao i isječak iz "Serbian Epics" iz 1992. godine, nastalog u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Pawlikowski je govorio o susretima sa osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem i njegovom majkom, do kojih nije bilo jednostavno doći.

"Temi nisam smio pristupiti isključivo novinarski. Želio sam razumjeti svakodnevni život Srba, vidjeti kako ljudi žive i razmišljaju, i pronaći ugao koji neće samo ponavljati ono što su tada već intenzivno izvještavali svjetski mediji. Do Karadžića sam stigao preko kontakata povezanih s Kosovom, a za cijelo snimanje imao sam svega 12 dana, krajem ljeta 1992. godine. Postoji, recimo, scena u kojoj Karadžić razgovara sa svojom majkom. Danas ona, ako je izdvojite iz konteksta, može djelovati gotovo emotivno, ali opasno je izvući jedan prizor iz cjeline i na osnovu njega donositi zaključke. Dokumentarni film za mene nikada nije zbir efektnih scena. Njegovo značenje nastaje iz strukture, iz odnosa među scenama i tek kada pogledate cijelo djelo. Jedna scena ne može nositi težinu cijele priče", upozorio je.

Iz dokumentarnog filma Pawlikowski je postepeno prešao u fikciju, ali dokumentaristički nerv nikada nije nestao. Realistički film, međutim, nije ono što ga posebno zanima. Njega više privlači mogućnost da stvarnost preoblikuje kroz atmosferu, karaktere i ono što ostaje neizgovoreno.

Njegov rediteljski princip je jednostavan, ali zahtjevan: napisati scene koje mnogo impliciraju, a ništa ne objašnjavaju. Pawlikowski preferira mali broj likova, snažnu koncentraciju na jednu stvar i karaktere koji su unutrašnje konfliktni. Scenarij za njega nije zaključana konstrukcija. On ga mijenja, ostavlja otvorenim i dopušta vremenu da intervenira.

Sa "Idom" se vratio Poljskoj i svijetu koji je, kako kaže, nosio osjećaj historije koji mu je nedostajao u Engleskoj. Noseći sa sobom porodične albume i sjećanja, vratio se ljudima čije su ponašanje, tragedije, pejzaži i identiteti bili oblikovani historijom. U filmu su se spojili i zvuci njegovog djetinjstva, pop muzika koju je slušao kao dječak i jazz koji je obilježio šezdesete. "Ida" je osvojila Oscar i postala prvi poljski film nagrađen u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.

"Hladni rat" dodatno je produbio njegov interes za podijeljenu Evropu, ljubav i ljude koje historija razdvaja. A upravo je iz tog interesa nastala i Očevina, film kojim je otvoren 32. Sarajevo Film Festival.

Za Očevinu je, kako je rekao, pročitao biografije Thomasa Manna i poželio napraviti historijsku dramu o Evropi u trenutku kada se jedan poredak raspada, a drugi tek nastaje. Nije ga zanimala samo monumentalna figura velikog pisca, već ulazak u njegov um i pokušaj da kroz jednu ličnost razumije vrijeme. Mann mu je, priznao je, u nekim trenucima bio blizak i po načinu razmišljanja.

Tako se njegov filmski svijet, od ratnog Balkana do poslijeratne Poljske i podijeljene Evrope, ponovo vraća istom mjestu: čovjeku koji pokušava razumjeti vlastiti život dok se oko njega mijenja historija. Pawlikowski ne traži velike odgovore. Njegove priče radije ostavlja otvorenim, kao film koji ne završava odjavnom špicom, nego nastavlja da traje u sjećanju gledaoca.