Vernesa Berbo, od opsade Sarajeva do teatra u Njemačkoj: Kulturu ne mogu ubiti ni snajper ni granata

Vernesu Berbo (58) život je iz ratnog Sarajeva 1993. odveo u Njemačku, tačnije Berlin, gdje je kroz teatar, muziku i spisateljstvo izgradila zavidnu karijeru.

Posljednje priznanje došlo je u vidu nominacije za pozorišnu glumicu godine, koje predstavlja krunu njenog dosadašnjeg rada.

Vječno dokazivanje

Ova svestrana umjetnica rodom iz Priboja, koja se školovala u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, tim povodom je govorila za portal Radiosarajevo.ba.

Za početak nam je rekla šta za nju ova nominacija znači profesionalno, a šta lično.

"Jedan perfektan kratki odgovor. Profesionalno je to Olimp, a lično Mont Everest (smijeh)", rekla je Berbo za portal Radiosarajevo.ba.

Otkrila nam je zatim više o ulozi za koju je nominovana.

"Nominovana sam za ulogu poznatog pisca Tomera Gardija koji je napisao jedan roman (Eine runde Sache op.a.) o manipulaciji umjetnika i stranih kultura u Njemačkoj, ali i o tome kako umjetnici iskorištavaju nove zemlje za prodaju svojih kliše identiteta.

Igram jednog muškarca koji zapravo igra samog sebe. Jako šizofreno. Vrlo komplikovana i luda uloga, gdje su se ljudi nakon sat vremena pitali da li je iza tog lika ipak žena, jer to je tako ludački sve izgledalo. Komad je rađen u Schauspiel Stuttgart, uglednom teatru.

Renomirani pozorišni kritičari iz kompletne Njemačke biraju najbolje predstave i glumce iz svih kategorija teatra. Ja sam nominovana za glumicu godine, što je nešto potpuno nevjerovatno", kazala je ova umjetnica.

Približila nam je koliko je teško, kao glumica s prostora bivše Jugoslavije, izgraditi ozbiljnu karijeru na njemačkom govornom području.

"To je u principu jedan maraton koji rijetko ko otrči do kraja. Većina ljudi, odnosno umjetnika, a posebno glumaca, iz raznih razloga u neko doba odustane od svega toga, jer se mora imati jako dobra kondicija za tako nešto, mentalna prije svega.

Nikad se zapravo ne radi o tome da li je neko dobar ili loš glumac, nego jednostavno sva dešavanja okolo. Sve te stvari koje se trebaju desiti da bi neko nastavio karijeru glumca su vrlo teške, ne samo u Njemačkoj, već generalno kad odete u neku drugu sredinu i kulturu.

Gluma je dokazivanje cijeli život, naročito u mom slučaju žene glumice, za koju praktički ne postoje uloge poslije 35. godine. Bilo je vrlo interesantno proći taj kompletan put i savladati prvo njemački jezik, a onda se osjećati u njemu kao kod kuće. Uspjeti da igrate emocije na nekom jeziku koji nije vaš maternji je naravno bilo nešto što je u principu najteže. Ostati vjeran samom sebi i ne dozvoliti da vam snovi pobjegnu. To je ustvari jedini zdrav put da se tako nešto postigne", istakla je Berbo.

Teški počeci

Odlazak iz Sarajeva za nju je bio vrlo težak, a još teže joj je bilo privići se na nepoznatu sredinu i graditi život iznova.

"Bila sam skoro godinu dana u opkoljenom Sarajevu. Tu sam diplomirala ratne 1992. u klasi fantastičnog profesora Nenada Dizdarevića, kojeg ovim putem pozdravljam od srca. Jedan predivan čovjek.

Prvi dio moje diplomske predstave sam uradila u Narodnom pozorištu u Mostaru pod mentorstvom rahmetli Dževada Karahasana. Kada sam u neko doba stigla u Njemačku kao izbjeglica znala sam samo nekoliko riječi na njemačkom i to iz partizanskih filmova. Bilo je nevjerovatno teško, jer kome je do karijere dok vaš svijet gori, dok vam zemlja gori, ljudi umiru i bivaju ubijeni.

Par mjeseci nakon što sam stigla u Njemačku krenula sam već da radim u teatru. Treba biti hrabar za tako nešto - izaći na binu i igrati na jeziku kojeg ne govorite. Ja sam s režijom i timom komunicirala na engleskom, mislila na bosanskom, a igrala na njemačkom koji nisam govorila. To vam sve govori. Bilo je jako ludo", prisjetila se naša sagovornica.

U gradu koji je prolazio kroz ratne strahote, ona je odrastala sa snom da jednog dana postane glumica. Pitali smo je kako je izgledalo sačuvati taj san u vremenu u kojem je rat određivao svakodnevni život.

"Mi na Akademiji smo u toku rata bili jako aktivni. Ja sam odigrala puno predstava i mislim da je kutura nešto što niko ne može ubiti, ni snajperom ni granatom", jasna je Berbo.

Zanimalo nas je da li će je neki od budućih projekata ponovo dovesti u Sarajevo i hoće li domaća publika imati priliku da je upozna na sceni.

"Planirala sam, ali je vrlo teško naći vrijeme s obzirom na to da imam puno obaveza oko svog romana (Der Sohn und das Schneeflockchen op.a.) koji je izašao u septembru prošle godine i napravio ogroman uspjeh.

Također počinjem s probama u Brechtovom Berliner Ensembleu. Tu igram Ujaka Vanju od Antona Pavloviča Čehova.

Moguće je da će se desiti neko gostovanje. Jako bih voljela da dođem i ponovo igram na našem jeziku. Nisam već godinama. Neka me zovnu reditelji, sada znaju da je Vernesa Berbo raspoložena (smijeh)", kazala je ova umjetnica.

Osim glume, Berbo je podjednako posvećena pisanju i muzici. Otkrila nam je koliko joj ti različiti oblici umjetničkog izražavanja znače i kako uspijeva pronaći vrijeme i energiju za sve.

"Prvo što sam u Njemačkoj naučila je da budem dobro organizovana. Izgleda kao totalno ludilo jer su to zaista tri jake karijere, tri jaka pravca. Ali uvijek kad se posvetim više glumi onda pravim malo pauzu s muzikom ili pisanjem.

Muzika je za mene još od djetinjstva bila direktan put prema samoj sebi i u pravoj muzici nema laži i skrivanja. A pisanje je već opasnija kategorija. Krenulo je tako što nije bilo onih uloga za mene koje sam željela, a pošto nisam htjela da igram ruske kurve, poljske čistačice ili jugo kriminalce, počela sam pisati uloge za sebe i druge glumice.

Sve je to moguće raditi kad pronađete način da pazite na samog sebe. Na prvom mjestu je ljubav prema samom sebi, da pazite na sebe i ne pretjerate, što je vrlo bitno. Ja radim vrlo organizovano od projekta do projekta, a između toga uvijek postoje dobre pauze da se duša odmori", istakla je Berbo.

Komunikacija duša

Aktivna je i na berlinskoj muzičkoj sceni, a u svom muzičkom radu spaja jazz, soul i naš sevdah. Interesovalo nas je kako njemačka publika reaguje na to.

"Fantastično, jer njemačka publika je jako radoznala. Oni su uvijek jako otvoreni i nemaju nikakvih predrasuda, pogotovo prema muzici, novim zvukovima, pravcima... Jako su zahvalni. Ja im uvijek na početku koncerta obećam da ništa neće razumjeti, odnosno da neće znati o čemu pjevam tu noć, ali da će, ako budu pažljivi i otvore srca, znati o kojim osjećanjima se radi, jer osjećanja, pogotovo preko muzike, nemaju jezik i granice.

Kažem im da će im biti dobro, samo da se opuste, uživaju i prepuste svoje srce meni za tih nekih dva sata. O tome se radi, o toj komunikaciji duša. Muzika je nešto što to najviše postigne, od svih vrsta umjetnosti", objasnila je ova umjetnica.

Kada sa svojim bendom Balkan Boys stane pred publiku, nema mjesta glumi - tada se daje potpuno ogoljena, iskrena i bez zadrške.

"Koncert živim uživo. Kao što sam već rekla, ako se radi iskrena i dobra muzika, nema laži i skrivanja. Vi ste tu da date sve, da vaša publika, ljudi koji dođu tu, sve zaborave. Vi ste umjetnik da pomognete drugima da se presele u neki prostor gdje nemaju briga, već mogućnost da doživite sebe na neki drugi način. Ako ste tužni da plačete, ako ste veseli da se smijete. Zato muzika jeste tu.

Kad radim muziku, moje dvije kćerke Amira i Nilu su sa mnom na bini i to je neki potpuno neopisiv osjećaj. Nisam željela da naslijede neke strašne i tužne stvari koje sam doživjela. Željela sam da naslijede ono najljepše što imamo - kulturu, muziku, literaturu, filmove...", kazala je.

Za kraj smo je pitali koja je to pjesma iz njenog repertoara koja najbolje opisuje njen dosadašnji životni i umjetnički put.

"Jako volim makedonsku muziku. Volim te neke ritmove koji su zaista nestvarni i ne postoje nigdje na svijetu.

Ima jedna pjesma koju ja jako volim i ona je čak na mom albumu. Napravila sam soul jazz verziju te pjesme koja se zove Uči me majko. Radi se ustvari o gordosti i ponosu naših žena, toj nekoj našoj posebnosti žena koje imaju svoju volju i koje se ne daju ničim namamiti.

Ne postoji ništa što tu gordost i ponos naših žena može kupiti. I u toj pjesmi gdje sin svoju majku pita šta da radi da bi primamio Ljiljanu da dođe da se uda za njega i na kraju ne uspijeva sa svim tim trikovima... To je meni vrlo lijepa i pametna pjesma. I naravno svaka sevdalnika. Ne postoji nijedna koju ne volim", zaključila je Berbo u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.