Milomira Strašnog za Šestoaprilsku nagradu!

Već treću godinu zaredom, Milomir Kovačević Strašni, umjetnik fotografije i svojevrsna legenda Sarajeva, kandidat je za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. 

Njegovu kandidaturu je i ove godine predložila Umjetnička galerija BiH, koja se nada da će ovaj zaslužni umjetnik nagradu i dobiti. 

Tako bi, konačno, Sarajevo nagradilo svog fotografa i hroničara velikih društvenih promjena, čiji je rad, podsjetimo, priznala i država Francuska, dodijelivši mu priznanje Viteza. 

Strašni u Parizu svake godine obilježava 6. april, Dan grada Sarajeva, priređujući za svoje stare i nove sugrađane izložbe i druženja.

"Jučer je završen konkurs za predlaganje kandidata za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Već treću godinu za redom Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine je predložila Milomira Kovačevića Strašnog za dobitnika ove nagrade i iskreno se nadamo da će oni koji odlučuju o nagradi prepoznati važnost i vrijednost naše kandidature te konačno Milomiru Kovačeviću Strašnom dodijeliti ovu nagradu koju je odavno zaslužio", kaže se u saopćenju Umjetničke galerije.

Redakcija Radio Sarajeva podržava kandidaturu i izražava nadu da će ovaj zaslužni umjetnik i naš čest sugovornik dobiti Šestoaprilsku nagradu

U nastavku donosimo tekst kandidature: 

Na sjednici UO Umjetničke galerije BiH, održanoj 18. 12. 2016. godine, donesena je odluka da se za „Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva“ u 2016. godini kandidira Milomir Kovačević Strašni. Osjećamo profesionalnu, ali i ljudsku, građansku i moralnu obavezu da ovog čovjeka, fotografa, umjetnika, predložimo za nosioca najvećeg priznanja koje dodjeluje Grad Sarajevo.

Milomir Kovačević Strašni je duboko vezan za Sarajevo i neosporan je i nezaobilazan svjedok njegovog postojanja od sredine 80-ih godina pa do danas.

Milomir Kovačević Strašni: Oni su branili grad

Veoma je teško, upravo jer je tako jednostavno, obrazložiti zašto smatramo da je Milomir Kovačević Strašni zaslužio najveće priznanje grada Sarajeva. 

Njegove izložbe u Umjetničkoj galeriji BiH, ali i na drugim mjestima u gradu, su prvorazredni kulturni događaji i važe kao najposjećenije izložbe u Sarajevu, što samo pokazuje koliko je Strašni, i njegove fotografije, drag, omiljen i zanimljiv Sarajlijama. I ne samo njima, već i brojnim inostranim posjetiocima i ljudima iz struke, koji u njemu odmah prepoznaju vrhunskog fotografa, iako se nužno ne mogu poistovjetiti sa motivima.

Milomir Kovačević Strašni je rođen  1961. godine.

Fotografijom se počinje baviti sa 17 godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS. 

Članom ULUPUBiH-a postaje 1989. godine.

Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim i sportskim događanjima u Sarajevu. Devedesetih postaje jedan od najzapaženijih foto-hroničara grada.

Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotografije imale kratak rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva. Od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do onih koje otvaraju neke od, za to doba, tabu-tema. Serije fotografija sa temama Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, zatim Horde zla (navijači FK Sarajeva), grafiti, pioniri, fotografije posljednjeg Dana Republike... samo su neke po kojima je postao poznat.

Početkom devedesetih Strašni svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama…

Paralelno bilježi i svakodnevni kulturni, politički i sportski život grada.

Tokom rata, on prati izbliza sve ono po čemu će Sarajevo biti poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan on sa svojim aparatom svjedoči o životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni vrebali da na što bizarniji način uhvate smrt, on je bilježio život i otpor tom teškom vremenu. U tom haosu pokušavao je da stvori, makar na fotografijama, nešto skladno i vizuelno čisto.

U tom periodu nastaje više foto-serija: Tito in War, No Name, Ase leži, Ratna arhitektura, Djeca vojnici, I oni su branili svoj grad… 

Autor je više ratnih izložbi u Galeriji Collegium Artisticum i Galeriji Obala. 

1995. godine odlazi u Pariz. Na odlasku iz Sarajeva, kao najveću vrijednost, sa sobom odnosi arhivu više hiljada negativa fotografija snimanih u Sarajevu prije i tokom rata.                             

Njegova arhiva fotografija vrijedan je i jedinstven dokument o gradu i vremenu! 

U Parizu nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost.

Nastaju nove serije fotografija: Portreti studenata stipendista fondacije Soroš za bivšu Jugoslaviju, Portreti stanovnika Thonon Les Bains, Moji prijatelji iz Rumilly-a (samački dom za strance), Gens una sumus (portreti šahista), Petit Trou de Bretagne... 

1998. dobiva godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju i izlaže po cijeloj Francuskoj, te u International Center of Photography u New Yorku.

Želeći da promijeni sliku o Sarajlijama u Parizu i šire, nastaje projekat Sarajevo u srcu Pariza gdje Sarajlije, koje žive u gradu, preko svojih najdražih i najintimnijih suvenira pišu i pričaju o bivšem životu, o istoriji Sarajeva i kulturnom naslijeđu. Ovaj projekat je sada proširen i na ostale evropske gradove u kojima danas žive Sarajlije.

Strašni u Parizu svake godine obilježava 6. april, Dan grada Sarajeva, priređujući za svoje stare i nove sugrađane izložbe i druženja.

Više puta godišnje boravi u Sarajevu, gdje priprema izložbe, učestvuje na snimanju filmova i što je najvažnije, gostuje kao predavač u Maloj školi fotografije (Projekat Centra za angažovanu umjetnost) gdje mladim fotografima prenosi svoje znanje i veliko iskustvo.

Autor je više knjiga i saradnik na brojnim fotomonografijama (jedna od njih je i „Sarajevo-moj grad, mjesto susreta“)

Za svoj rad dobitnik je mnogih priznanja, a najviše je priznanje Predsjednika Francuske države, gdje je proglašen Vitezom sa zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. 

Ono što nedostaje je priznanje grada za koji i sam kaže da je „njegov grad, njegova sudbina“.