Maja Izetbegović: "Borba protiv učmalosti neophodna je rabota"

Sarajevo dobija novu pozorišnu scenu, a njen prvi susret s publikom počinje Čehovljevim Galebom. Novi teatar – ICIKUM Novo Sarajevo svoja vrata otvara u subotu, 5. septembra, a interes publike već je pokazao da je novi prostor u gradu itekako bio potreban. Premijera je rasprodana, dok su ulaznice za septembarska izvođenja još u prodaji.

Iza prve predstave Novog teatra stoji ekipa predvođena rediteljicom Selmom Spahić, a među glumcima je i Maja Izetbegović, koja u predstavi igra Polinu. Za nju je Čehov svijet kojem se, nakon iskustva rada na Tri sestre i Ivanovu, uvijek iznova vraća, dok je rad sa Selmom Spahić otvorio još jedan sloj Galeba i traženje odgovora na pitanje ko su Čehovljevi likovi danas. A, Galeb je, i više od stoljeća nakon što je napisan, upravo zbog toga i dalje toliko živ. Ljubav, neostvarene ambicije, potreba za priznanjem, strah od promjene i osjećaj da smo ponekad sami sebi najveća prepreka nisu ostali zarobljeni u vremenu u kojem je čuveni ruski pisac pisao. Naprotiv, njegovi likovi i danas prepoznatljivo govore o ljudima i svijetu u kojem živimo.

Uoči premijere Galeba razgovarali smo upravo s Majom Izetbegović o Čehovljevim likovima, radu sa Selmom Spahić, njenoj Polini, ali i o tome šta znači otvoriti novo pozorište u gradu koji je, kako kaže, gladan umjetnosti. Pitali smo je i može li se glumac sakriti iza lika, šta publika treba ponijeti sa sobom nakon predstave i zašto, kako kaže jedan od likova u Galebu, bez pozorišta - ne može.

Svevremenost Čehova

Radiosarajevo.ba: 'Galeb' je jedna od onih drama koje su napisane prije više od jednog stoljeća, a ljudi se u njima i danas prepoznaju. Šta je Vas, lično, u Čehovljevom 'Galebu' najviše dotaklo kada ste prvi put ušli u ovaj proces i kako izgleda rad na Čehovu danas, posebno kada ga režira Selma Spahić?

Izetbegović: Do sada sam imala priliku raditi Čehovljeve Tri sestre i Ivanova, kao i tada, tako i u Galebu, kompleksnost čovjekovog karaktera, ironija i nepredvidivost života, duhovita tuga i bolna radost likova, istinitost, lično prepoznavanje, suvremenost i još mnogo predivnog materijala koji njegovi tekstovi donose glumcu za kreiranje su me jednostavno zaveli i uvukli u svoj svijet kojem se uvijek nanovo radujem. U radu na predstavi Galeb sa Selmom Spahić otvarao nam se još jedan svijet i sloj predstave koji je nastajao kroz improvizacije. Kroz njih smo pokušavali pronaći ko su naši likovi danas, u vremenu dosta drugačijem i bržem od onoga kada je  komad napisan, ali ljudska priroda i istina je tako minuciozno istkana u njegovim komadima, da smo se konstatno divili čime se potvrđivala njegova svevremenost.

Radiosarajevo.ba: Predstava će otvoriti Novi teatar, a interes publike je toliki da je premijera već rasprodana. Osjećate li da na scenu, osim predstave, zapravo iznosite i jedan novi početak?

Izetbegović: Osjećam veliku odgovornost i ushićenje što sam dio predstave koja započinje rad jednog novog umjetničkog prostora. Za mene lično to je ogroman podvig pozorišta i ljudi koji su mu predani. Otvara se prostor za mlade umjetnike i umjetnice, novi sadržaji za publiku, platforma za kreiranje i umjetničke izraze različitih formi. Nešto što je našem gradu prijeko potrebno. Zanimljiva činjenica je da u predstavi lik Sorina igra naš veliki glumac Senad Bašić, koji je igrao u i prvoj ratnoj produkciji današnjeg Sarajevskog ratnog teatra. Nadam se da će istrajnost i uspjeh biti jednaki, očigledno Senad donosi sreću.

Borba protiv učmalosti

Radiosarajevo.ba: Čehovljevi likovi često žele ljubav, priznanje, promjenu, novi život, a istovremeno kao da sami sebi stoje na putu. Šta je ono što Vaš lik najviše želi, a ne uspijeva dobiti?

Izetbegović: Istina je da Čehovljeve likove kroz komad motiviraju i da su njihova, kako mi u glumačkim analizama kažemo "htijenja", univerzalne vrijednosti poput ljubavi, uspjeha i sve kao što ste nabrojali i da su neispunjene ambicije često opstruirane od strane samog sebe. Lik Poline koji igram u Galebu, žena je koja pristala na život koji joj se kao mladoj činio prihvatljiv. Vremenom je otkrivala svoje potencijale i mogućnosti života, ali je bilo ili kasno ili nije imala dovoljno hrabrosti da krene drugim putem. Zbog toga je shvatila da mora naučiti živjeti i biti mirna sa životom koji je izabrala. Postoji velika nerealizirana ljubav u njenom životu, ali je i s tom čežnjom na neki način naučila živjeti. Problem nastaje kada njena kćerka počne ponavljati matricu života kao svoja majka. Zanimljivo se bilo baviti time, kako mentalitet provincije i učmalost jedne sredine, o kojima piše Čehov, može ugušiti želje, potrebu za slobodom i da budeš drugačiji, pa čak i ljubav prema nekome i nečemu. U kontekstu današnjeg načina života i pojava sa kojima se svakodnevno susrećem, shvatila sam da je ta borba protiv učmalosti, o kojoj Čehov piše, konstantna i neophodna rabota. 

Radiosarajevo.ba: Koliko se glumac može sakriti iza lika, a koliko ga, zapravo, neizbježno unese u njega? Je li Vas ova uloga na neki način natjerala da upoznate i neku svoju stranu?

Izetbegović: Svakoj ulozi prilazim otvorenog uma i srca. Uvijek mi neki lik sa sobom donese neku novu spoznaju o sebi i mom pozivu. Zbog toga volim svoj posao, jer nikada ne znam gdje će me lik odvesti. Ne mislim da se glumci kriju iza likova, naprotiv, likovi nas ogoljavaju i skidaju sve naše odbrambene mehanizme, uklanjaju inhibicije i ruše uloge koje smo izgradili u privatnom životu .

Radiosarajevo.ba: Selma Spahić potpisuje režiju. Kako biste opisali njen način rada s glumcima nekome ko još nije imao priliku gledati predstavu koju je ona režirala?

Izetbegović: Selma i ja smo surađujemo još od studentskih dana, profesionalno smo rasle zajedno. Izrasla je u beskrajno kreativnu i hrabru umjetnicu koja se sa svakom predstavom upušta u nepoznato. Sretna sam da imamo pozorišnu rediteljicu koja već sada ima i europsku karijeru.

Bez pozorišta se ne može!

Radiosarajevo.ba: Publika će 5. septembra prvi put vidjeti predstavu, ali Vi ste već mjesecima u njenom svijetu. Šta biste voljeli da gledatelji ponesu sa sobom kada se zavjesa spusti?

Izetbegović: Imali smo privilegiju da dva mjeseca kreiramo svijet Galeba i zaista smo se, slobodno mogu reći svi, u tom procesu osjećali lijepo. Poštovanje, ljubav i smijeh će sigirno biti nešto što će me podsjećati na ovu predstavu. Ono što želim da publika ponese sa sobom nakon gledanja je osjećanje, kao što jedan od likova u predstavi kaže, da se bez pozorišta ne može. Bez pozorišta se ne može!

Radiosarajevo.ba: Rasprodana premijera prije nego što je Novi teatar uopće zakoračio u svoj prvi veliki susret s publikom prilično je snažna poruka. Šta mislite da Sarajevu danas nedostaje u teatru, a šta publika očito još uvijek želi?

Izetbegović: Novi teatar će sigurno biti jedan od najvećih koraka u kulturu koji se desio posljednjih trideset godina. Otvaranje novog pozorišta i umjetničkog prostora je praznik za jedan grad i njegove sugražane. To je veliki koraka u borbi protiv učmalosti o kojoj sam ranije govorila. Puna pozorišta, koncerti, kino sale tokom festivala govore o tome koliko narod želi konzumirati umjetnost, a to nam se daje na kapaljku. Ono što publika želi je sigurno više različitog sadržaja, a više sadržaja podrazumijeva više ulaganja i rada.