Leo Katunarić: Art is War

Ukoliko ste danas slučajno vidjeli simpatičnog astronauta koji hoda ulicama Sarajeva i voli se slikati pred svim značajnijim znamenostima grada Sarajeva, niste poludjeli, niti je Neil Armstrong došao u posjetu. Radi se o snimanju performansa za projekat Art is War, autora Lea Katunarića, koji ćete u cijelosti i punom konceptualnom sjaju moći pogledati u IPC galeriji. Otvaranje je najvaljeno za 27. oktobar, u 18.00 časova.



Leo Katunarić rođen je u Splitu, baza mu je u Zagrebu i između ostalog voli da šeta astronaute po raznim i udaljenim dijelovima svijeta. Osim toga, važi za jednog od najkontroverznijih umjetnika i reditelja iz Hrvatske. Režiser mu je oficijelno zvanje i autor je više drama, objavljenih i u inozemstvu, opera i scenskih događanja, te producent mnogih umjetničkih kuća i projekata, kao i dobitnik više nagrada. Istovremeno hvaljen i osporavan, sa umjetničkim i privatnim životom isprepletenim skandalima. Posljednjih godina uspješno kreira interdisciplinarne projekte po Hrvatskoj i inozemstvu. Osnivač je i voditelj KadelGrupe i umjetnički direktor provokativnog MaxArtFesta, godišnjeg festivala savremene umjetnosti u Zagrebu.



 

LK: Projekat se zove Zabranjeni teatar-Art is War. Zabranjeni teatar je zapravo podnaslov za Sarajevo, jer takvi projekti se izvode već pet godina na raznim lokacijama u svijetu i uvijek im je princip isti- a, to je da ja sa svojom autorskom ekipom dođem, bio to Japan, ili Indija, Berlin ili Bogota, gdje smo sve te projekte izvodili, i nađemo se sa ljudima koji žele raditi sa nama. Ljudima koje slučajno sretnemo na ulici, ili se dogovorimo sa nekim studentima i tako napravimo ono što tog časa osjećamo kao energiju mjesta na kojem se nalazimo. Rezultati su različiti, uglavnom su kazališni- performansi i akcije, i imamo jako dobar feedback od publike. Po završetku tog dijela, uvijek nastane nešto što je ovdje u galeriji izloženo, a to je slika, odnosno mapa tog projekta. Možete vidjeti mapu što je bilo u Indiji, što je bilo u Japnu i slično. Sarajevo je jedna potpuno specifična situacija pošto smo odlučili ne raditi kazališnu predstavu-iako smo tu kao gosti kazališnog festivala MESS, već nešto što je naizgled hladnije. To je film, kojeg upravo snimamo na ulicama Sarajeva, a dijelovi istog su već snimljeni u Zagrebu i Beogradu. Dakle, film se ustvari zove Zabranjeni teatar. Zašto i kako? Ako nekog zanima, kada dođe u galeriju, ja ću mu objasniti, ali mislim da će se iz filma vidjeti o čemu se radi.



RadioSarajevo:Kako bi jednom rječju opisali energiju Sarajeva, Zagreba ili Beograda?

LK: Onaj koji je pokušavao ove naše gudure opisati jednom rječju, nije dobro završio (smijeh). Zapravo, radi se o projektu samo za Sarajevo. Zagreb i Beograd su tu samo dodaci, jer mi ovaj projekat nismo izvodili u Zagrebu i Beogradu, već smo samo snimali filmske dijelove da bi ga prikazali u Sarajevu. Ono što smijem malo otkriti je da se energija ta tri grada , i ovog regiona slila u šamanaski obred, u jedan ritual simboličnog žrtvovanja koji će se vidjeti na filmu.



RadioSarajevo: Šta za vas znači naziv Art is War?

LK: Hvala vam na tom pitanju; ja sam bio, na žalost ili na sreću, u tom ratu i mislim da je taj rat uz sve što je rečeno o njemu, za mene osobno, zatiranje, ne samo jedne generacije, nego jednog duha koji je u svim našim krajevima mogao pokrenuti stvari na bolje. To je bila jedna moja rock generacija , koje je krajem 80ih razrušavala tu birokraciju koja je na kraju prevladala. Danas je opet tu, nismo baš previše postigli. Uništen je, ne samo najkvalitetniji fizički korpus koji smo imali već i onaj duhovni, jer ljudi koji su preživjeli rat, a tu ubrajam i sebe, su zapravo slomljeni. Onda mi je palo na pamet -čekaj nisam poginuo u ratu, a mogao sam pet puta, nisam ni fizički ranjen, ali šta mi je sa glavom? Neću dozvoliti da sam usamljen, ali to što ja radim, ta moja umjetnost je i dalje nekakav nastavak rata . Ja se borim protiv, koliko god to patetično zvučalo, ali šta drugo da kažem, ja se borim protiv ovog svijeta kakav je, ja sâm koliko mogu. Za mene je umjetnost rat, a ne neka dekoracija, i ne neko uživanje u lijepim stvarima, jer je to nemoguće nakon onoga što smo preživjeli. Jednostavno rat se nastavlja na ovaj način, znam da će me mnogi populjvati zbog toga, ali su me svud po svijetu shvatili kada sam to govorio.

RadioSarajevo:U kojoj zemlji vam je ovaj projekat bio „najuspješniji“, i kako su ljudi reagovali?

LK: U svakoj zemlji je drugačije, jer je projekat drugačiji ovisno o energiji. Možda je najtoplije bilo u Indiji, jer je bilo najluđe. U Japanu je bio problem naći ljude za sudjelovanje, a u Indiji smo molili da bude manje ljudi , tako da smo proputovali cijelu Indiju sa tim, i najvjerovatnije ćemo napraviti dugometražni film od toga.



 

LK: MaxArtFest je smišljen od jedne grupe entuzijasta u Zagrebu u jednoj situaciji kada nam se činilo da se Zagreb jako zatvorio u umjetničkom smislu, da ljudi nemaju gdje. To je bilo prije nego se ovaj novi Muzej savremene umjetnosti otvorio. Prve godine to je bilo kao vulkan, gomila umjetnika svih generacija je htjela napraviti nešto , tako da je bila potrebna i neka selekcija, pa sam ja imenovan i umjetničkim direktorom festivala. Uspio sam dobiti jednu javnu garažu na tri kata na glavnom trgu, i tu smo napravaili izložbu, što je izgledalo fantastično i moram reći da je od početka krenuo neki društveni, pa i politički angažman , što nisam ni očekivao. Ljudi u Zagrebu su dosta oprezni, osobito u zadnje vrijeme , ali izgleda da se tu pronašao neki ventil. Bilo je dosta provokativno i onda smo nastavili, druge, evo sad i treće godine. Mislim da će ove godine biti stvarno skandalozno, s obzirom šta su sve ljudi pripremili. Dogodilo nam se to- kao da predviđamo društvene trendove . Prošle godine smo imali nešto što se zvalo Revolucija na čekanju i to se onda pokazalo stvarno. Nakon toga je bio Manifest zaborava kao nekakva energija sa početka zadnja dva stoljeća. Manifest kao- ajmo sad nešto pokrenuti i napraviti, dok je energija ovog našeg novog stoljeća nekakav zaborav- stanimo sa svim, niko više ne vjeruje ni u ideologije, ni u politička, ni religiozna rješenja i nekako smo izgubljeni. I sada, treće godine idemo sa iluzijom. Jesu li ove iluzije početak ili kraj i moram najaviti da će ovo biti stvarno dosta jak udarac. Ja ne sprečavam umjetnike da rade što hoće, samo ih u nekom estetskom smislu pokušavam usmjeriti da ne bude ispod nekog nivoa. Aktivistički i politički, mogu raditi što god hoće . Pokušavamo uspostaviti neki dijalog. Ne znam kako je u Sarajevu, ali u Zagrebu nema dijaloga, nema razgovora, nema okruglih stolova. Razne mafije su zauzele razne televizije i vi uopšte ne možete prodrijeti nigdje i reći neku svoju misao. Koliko god da je festival mali, pokazao se kao mjesto gdje se može uspostaviti neka komunikacija.

RadioSarajevo:Kakve su bile reakcije medija na festival i koliko vam je bitna provokacija?

LK: Meni je bitno da napravim prostor za umjetnike da mogu nešto pokazati , ali mediji su nas potpuno šokirali i iznenadili svojim ogromnim interesom upravo zbog tih naših provokativnih stvari. Imali smo i razne queer udruge koje su izlagale, kao što smo se i poigrali sa studentskom blokadom fakulteta koja je bila velika tema u Hrvatskoj. Mi smo napravili da oni svi ponovo blokiraju tu garažu, pa smo ih zapravo stavili u drugačiji kontekst. Nama su mediji konstatno prisutni, i stlano nas prate jer vide da je to jedan kvalitetan način komuniciranja o društvenim problemima.



Gasha, radiosarajevo.ba