Kada strah postane svakodnevnica: Amila Terzimehić kroz "Deinos" otvara važna pitanja

Šta se događa s tijelom kada strah postane dio svakodnevice? Kako prepoznajemo kontrolu kada je više ne nazivamo nasiljem i koliko prostora sebi dopuštamo zauzeti bez osjećaja krivice? To su pitanja kojima se bavi plesna predstava Deinos, autorice i koreografkinje Amile Terzimehić, nastala u produkciji Novog teatra pri JU ICIKUM Novo Sarajevo.

Premijera će biti upriličena 10. oktobra u 19:30 sati, u okviru zatvaranja 66. Internacionalnog teatarskog festivala MESS, dok su reprizna izvođenja planirana od 12. do 19. oktobra.

Prvi impuls

O nastanku predstave i temama kojima se ona bavi razgovarali smo s autoricom projekta i koreografkinjom Amilom Terzimehić.

Radiosarajevo.ba: Šta je bio prvi impuls za nastanak predstave "Deinos" i zašto ste odlučili govoriti baš o strahu, kontroli i nasilju?

Terzimehić: Prvi impuls za predstavu bio je zapravo vrlo ličan. Shvatila sam da u sebi nosim bijes i počela sam se pitati odakle dolazi. Što sam sebi više pitanja postavljala, to sam više shvatala da se iza većine njih nalazi strah – različite vrste strahova koje nosimo, često i nesvjesno. Zašto stanjujem glas kada razgovaram s drugima? Zašto spuštam pogled dok hodam ulicom? Zašto se izvinjavam i onda kada nemam za šta da se izvinim? Zašto osjećam strah kada se noću sama vraćam kući?

Shvatila sam da su to male, svakodnevne radnje koje možda uopće ne prepoznajemo kao posljedicu nasilja, a koje govore o tome kako se patrijarhalni obrasci kroz generacije upisuju u naše tijelo – učimo da se smanjujemo, da strahujemo, da šutimo i da se prilagođavamo. Zato Deinos ne govori samo o nasilju, nego prije svega o strahu, kontroli, moći i obrascima koje često nasljeđujemo, ne propitujemo i zato i nesvjesno ponavljamo.

Radiosarajevo.ba: U predstavi se bavite i onim oblicima kontrole koje često ne prepoznajemo kao nasilje. Kako ste kroz pokret pokušali prikazati takve situacije?

Terzimehić: Nismo željeli doslovno prikazivati nasilje. Više nas je zanimalo kakvo je tijelo koje je nešto naučilo ili doživjelo, tijelo u kojem postoji stalni osjećaj straha i pripravnosti. Kako izgleda tijelo koje je stalno u survival modeu? Kako se mijenja njegovo disanje, kretanje, težina, prostor koji zauzima, odnos prema drugom tijelu?

Žena koja napravi luk oko muškarca na ulici, koja se pomjeri kada joj se neko približi, koja provjerava gdje su vrata ili automatski smanji tijelo – to su vrlo male radnje, ali govore mnogo o stanju u kojem se tijelo nalazi. Zanimala nas je granica gdje briga postaje kontrola, zaštita nadziranje, ljubav posjedovanje, a sigurnost izolacija.

Koreografija nam je bila način da kroz tijelo istražujemo te teme, ali i različite kvalitete i stanja tijela. Zanimala su nas tijela koja se smanjuju, povlače, čekaju, prilagođavaju, ali i tijela koja pružaju otpor i pokušavaju ponovo zauzeti prostor.

Pri tome smo se oslanjali na tjelesnu, a ne racionalnu logiku. Pokret zato ne mora uvijek nešto doslovno objašnjavati niti imati jedno jasno značenje. On može biti trag sjećanja, straha, ili trauma. Ne želimo publici unaprijed dati odgovore niti riješiti pitanja koja predstava postavlja. Želimo je kroz tijelo, slike i atmosferu uvesti u jedan unutrašnji svijet i ostaviti joj prostor da sama osjeti, prepozna i poveže ono što vidi. Važnije nam je da gledalac ostane sa slikom i emocijom koju je doživio, nego sa objašnjenjem šta određena scena znači. Tijelo, prostor i objekti zajedno postaju nosioci priče, a performeri i publika u tom trenutku postaju dio istog iskustva.

Otpor i sloboda

Radiosarajevo.ba: "Deinos" nije samo priča o strahu i nasilju – govorite i o otporu i slobodi. Šta za vas danas znači sloboda i na koji način ste je željeli prikazati kroz ovu predstavu?

Terzimehić: Za mene sloboda nije samo odsustvo nasilja. To je mogućnost da zauzmeš prostor bez izvinjavanja – da govoriš svojim glasom, ideš svojim pravcem, budeš znatiželjna, da voliš, maštaš i ne moraš stalno provjeravati da li je tvoje ponašanje nekome prihvatljivo. Zato smo željeli da se i tijelo kroz predstavu mijenja – od tijela koje se skuplja, prilagođava i preživljava prema tijelu koje ponovo zauzima prostor.

Zanimala nas je i ideja da različite oblike nasilja često pogrešno nazivamo odrastanjem. Kao da je normalno da kroz odrastanje izgubimo naivnost, radoznalost, povjerenje i otvorenost prema svijetu. Kao da moramo postati opreznije, hladnije i distanciranije da bismo "sazrele". To nije odrastanje, nego posljedica svijeta koji nas je naučio da se zaštitimo. A ja postavljam pitanje: Od koga i čega da se zaštitimo?

Radiosarajevo.ba: Perzefona je jedan od glavnih motiva predstave. Šta ste u njenoj priči prepoznali kao nešto što je i danas važno za žene?

Terzimehić: Kod Perzefone me uvijek privlačio njen silazak u pozemni svijet i transformacija. Nisam željela doslovno rekonstruisati mit, nego ga koristiti kao arhetipsku sliku. Njeno putovanje u Had možemo čitati kao ulazak u ono što je potisnuto, u strah, traumu, nesvjesno i ono što ne želimo vidjeti.

Za mene je Perzefona važna upravo zato što njena priča nije samo priča o otmici, nasilju i silasku u podzemni svijet, nego o transformaciji kroz iskustvo koje joj je nametnuto. U njenom silasku prepoznajemo ono što se može dogoditi ženi – trenutak kada joj se život promijeni zbog odnosa moći, nasilja ili sistema u kojem se njena autonomija dovodi u pitanje.

Ali ne želimo Perzefonu posmatrati samo kao žrtvu. Zanima nas šta se događa sa ženom nakon tog iskustva, šta od nje ostaje i šta iz njega nastaje. Šta nam se dogodi kada nas život prisili da prerano napustimo jednu verziju sebe? I možemo li kroz to iskustvo postati nešto novo, a da ne izgubimo ono što smo bili?

Radiosarajevo.ba: Kažete da tijelo pamti ono što pokušavamo potisnuti. Kako se ta ideja vidi na sceni i kroz pokret?

Terzimehić: Kroz vrlo male stvari. Kroz način na koji neko hoda, diše, zastane, pogleda, skloni se ili napravi prostor drugome. Tijelo može nastaviti reagovati i onda kada je opasnost prošla. Zanimalo nas je upravo to tjelesno sjećanje – kako nešto što možda više ne možemo jasno ispričati riječima ostaje prisutno u držanju, refleksu ili pokretu. Zato smo više istraživali posljedicu nego sam čin nasilja. Ne gledamo šta se dogodilo tijelu, nego kakvo tijelo nastaje nakon toga.

Najvažnije pitanje

Radiosarajevo.ba: Ovo je vaš autorski i koreografski projekt, ali na sceni je osam izvođača. Kako izgleda proces kada vlastitu ideju o tijelu, strahu i kontroli morate prenijeti na različita tijela, senzibilitete i iskustva izvođača?

Terzimehić: To mi je zapravo bilo jedno od najvažnijih pitanja procesa. Zanimalo nas je kako se teme straha, kontrole, nasilja i slobode mogu prepoznati u različitim tijelima i kroz različite senzibilitete izvođača. Svako tijelo ima svoje iskustvo, svoja sjećanja, senzibilitet i način reagovanja, i upravo mi je ta različitost bila važna.

Zato smo mnogo radili kroz improvizaciju, zadatke, svakodnevne radnje i fizičke impulse, a zatim iz toga gradili zajednički materijal. Predstava jeste autorska, ali je njen koreografski jezik nastajao kroz zajedničko istraživanje talentovanog i posvećenog ansambla glumica/glumaca i plesačica/plesača.

Radiosarajevo.ba: "Deinos" zatvara ovogodišnji MESS i istovremeno je jedna od dvije MESS premijere. Da li vam to stvara dodatni pritisak ili ovu priliku više doživljavate kao način da savremeni ples približite široj publici?

Terzimehić: Naravno da postoji pritisak, ali mi je važniji osjećaj odgovornosti i prilike. MESS je imao veliki uticaj na moje gledalačko iskustvo i umjetničko obrazovanje od samog početka moje karijere. Kroz festival sam upoznavala različite autore, poetike i načine razmišljanja o pozorištu, tako da mi je posebno važno što sada upravo na festivalu MESS predstavljam svoj autorski rad.

A mislim da je još važnije što je Deinos plesna predstava i što dobija priliku da dođe do publike koja možda inače ne bi otišla na savremeni ples. Voljela bih da Deinos doprinese da se otvori prostor za ozbiljniji razgovor, stvaranje i ulaganje u savremeni ples u Bosni i Hercegovini.

Radiosarajevo.ba: Šta biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon odgledane predstave – koje pitanje, osjećaj ili sliku koja će joj se vratiti možda tek kasnije?

Terzimehić: Da dozvoliš sebi da uđeš dublje, u svoje nesvjesno, ispod površine, da pokreneš različita pitanja vezana za svoje tijelo i da započnu iskren razgovor sa samim sobom.

U predstavi igraju Selma Alispahić, Iva Prgić, Matea Mavrak, Ana Šprajc, Lara Musa, Mak Čengić, Ante Grizelj i Tarik Osmanagić.

Autorica i koreografkinja predstave je Amila Terzimehić, dramaturgiju potpisuje Emina Omerović, muziku Hanan Hadžajlić, scenografiju i kostimografiju Lejla Hodžić, a dizajn svjetla Nedim Pejdah. Inspicijentica je Lucija Sesartić, fotografiju potpisuje Monika Andrić, a dizajn plakata Bernard Pavlinović.

Ulaznice se mogu kupiti online putem platforme karter.ba, kao i na blagajni JU ICIKUM-u Novo Sarajevo, Kemala Kapetanovića 17, od ponedjeljka do subote, u terminu od 16:30 do 19:30 sati.