Sarajka Daria Lorenci Flatz: "Mi nismo isti ljudi. Rat nas je promijenio zauvijek"

Prvakinja Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i rođena Sarajka Daria Lorenci Flatz 11. septembra stiže pred sarajevsku publiku, gdje će u Domu mladih izvesti svoju autorsku monodramu Ja, glumica!.

Nastala nakon 25 godina njenog umjetničkog rada, predstava donosi intiman i duhovit, ali istovremeno i samoironičan pogled na život glumice. Kroz lično iskustvo i svakodnevne situacije otvara teme bliske svima - od porodice, posla i ambicija do očekivanja koja pred sebe postavljamo, te neizbježnog pitanja kako uskladiti brojne uloge koje život stavlja pred nas.

Lični izraz

U razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, ona je otkrila više o ovom djelu, kao i ideji kojom se vodila prilikom rada na njemu.

"Dugo sam razmišljala da uradim nešto svoje, autorski, da bude monodrama, zato što u predstavama nezavisnog kazališta mi glumci zapravo vrlo često pišemo dijelove teksta, što je bio slučaj u Da sam ptica i Brodolomkama. Onda sam shvatila da mi to uopće ne ide loše i mislila sam da bi bilo dobro napraviti jednu cijelu predstavu kao neki svoj izraz.

Kako mi je bio 50. rođendan, došla sam na ideju da bi bilo super proslaviti rođendan tako što ću napraviti predstavu, da mi mogu doći svi ljudi i da ne moram ništa potrošiti (smijeh). Činilo mi se baš kao dobar koncept i predstava počinje baš s tom pričom kako sam htjela napraviti veliki dernek, ali sam skontala da nemam para za to, pa sam se sjetila da je najbolje napraviti predstavu, a ako predstava uspije, onda će dernek biti stalno jer će ljudi dolaziti. Ja neću trošiti pare, a mi ćemo se družiti, i usput ću ih malo zabaviti.

Da ne otkrivam sve. Neka ljudi dođu i vide. Predstava je dosta autobiografska. Progovaram zapravo o svim svojim životnim ulogama kroz koje sam prošla, koje sam igrala, dolasku u Zagreb, životu u Sarajevu, brakovima, djeci, majčinstvu, multitaskingu, sebi kao umjetnici, poduzetnici... Prođem cijeli taj ringišpil i pokušala sam to napraviti na neki zabavan način da se ljudi prepoznaju i nasmiju, da imaju neki dobar izlazak. To je bila ideja", rekla je Lorenci Flatz za portal Radiosarajevo.ba.

Otkrila nam je i koliko je zahtjevno iznijeti cijelu predstavu samostalno, bez partnera na sceni i mogućnosti da se "sakrije" iza drugog glumca.

"Užasno, iako je to meni četvrta monodrama. Međutim, u svim drugim sam imala tekst, koji je uvijek neka zaštita. Kao neka haljina koju ste obukli i možete reći: OK, to nisam ja, neko je napisao nešto i ja samo izvodim.

Ali ovdje je dosta drugačije jer ima dosta stand-upa i interakcije s publikom. Jasno je da se radi o meni, da je to moja priča, moja odluka i izbor, i nekako taj autosud puno jači. Da li je to dovoljno da se izađe pred ljude, odakle vam ta drskost da kažete: Ovo je vrijedno da ljudi dođu gledati.

Tako da mi je uvijek prije predstave sumnja, frka i hoće li to proći. Ali stvarno predstava prolazi odlično. Zasad je prodato 35 predstava u pola godine, što je super brojka. Posebno me veseli gostovanje u Sarajevu. Ja sam u ovih 30 godina samo jednom gostovala ovdje i to sa Tarikom Filipovićem u predstavi Da sam ptica, tako da mi je ovo zapravo drugi izlazak pred sarajevsku publiku. Lagano ću umrijeti od straha u petak, ali sreća da igram dan prije u Travniku (smijeh)", istakla je ova sjajna glumica.

Pitali smo je šta za nju znači izvesti predstavu u rodnom gradu i da li zbog toga ima veći osjećaj odgovornosti.

"Odgovnornost je uvijek ista, ali frka jeste, specifična i drugačija, jer tu ima puno stvari o kojima govorim a koje se tiču Sarajeva i tog odlaska.

Nekako je lakše govoriti pred ljudima koji o tome ništa ne znaju nego pred ljudima koji su upoznati s tim ili su prošli kroz sve to", kazala je Lorenci Flatz.

Najbolji dio

Svoj rodni grad napustila je kao 16-godišnjakinja pred sami početak rata, a tog trenutka i danas se jasno sjeća.

"To je bio 2. april, prije prve granate doslovno, taj četvrtak na petak. 6. april je bio Dan oslobođenja Sarajeva i ujedno dan Prve gimnazije i onda je bilo da spojim četiri dana da odem u Zagreb, znalo se da se možda nešto sprema za taj vikend, jer su bile martovske barikande mjesec prije.

Ujak je kupio karte meni, svom sinu, baki i dedi. To je bila možda jedna od tih zadnjih redovnih linija prije tog vikenda. Tako sam izašla i nisam se vratila više nikad, jer svi znamo da je taj vikend počeo rat", prisjetila se naša sagovornica.

Zanimalo nam je koliko je traumatičan bio trenutak kada je kao tinejdžerka morala napustiti svoj grad i otići u potpuno novu sredinu.

"Sve skupa je zapravo užasno. Rat je užasan i sve što nam se desilo. Govorim i u predstavi o tome. Šta reći pametno... Pokušavamo cijeli život dati neke odgovore. Mislim da nas je to potpuno odredilo, za sva vremena", iskrena je Lorenci Flatz.

Odlazak iz Sarajeva dugo ju je kopkao i trebalo joj je dosta vremena da to prihvati i ostavi iza sebe.

"Žalila sam godinama i jako teško sam se adaptirala. Spasio me moj posao, jer sam upisala glumu u Zagrebu i to me je onda okupiralo. Tome sam se posvetila. Da sam otišla iz Sarajeva drugim slučajem, da nije bilo rata, to bi bilo skroz drugačije. Ljudi odlaze u druge gradove, vraćaju se ili ne, ali poenta je da njihov grad stoji onakav kakav je bio. Naš grad i naša zemlja više nikada nisu bili onakvi kao prije rata, jer naprosto ne može biti isto kad toliko ljudi nasilno pogine.

Mi nismo isti ljudi. Sve što nam se desilo nas je promijenilo zauvijek. Najviše žalim za tim. Čak ne žalim što živim u drugom gradu, nego što se to desilo i što se ne može popraviti", priznala je ova Sarajka.

Ipak, za njen rodni grad i odrastanje u njemu vežu je mnoga lijepa sjećanja. Sarajevo je oblikovao njen karakter i postalo neodvojiv dio njenog identiteta.

"Uvijek ću biti zahvalna što sam se tu rodila, jer mislim da je najbolji dio mene ono što je tu sazrelo. Ono od čega sam građena dugujem ovom gradu.

To je neki dio mene koji ja najviše volim. Zahvalna sam na tome zato što to baš nosim u sebi i baš sam ponosna na taj dio sebe", rekla je Lorenci Flatz.

Sarajevu se često vraća, te svojoj djeci nastoji približiti grad iz kojeg potiče, ali i njegove priče, uspomene i ono što se u njemu događalo.

"Jedno dijete se zove Mak (po Maku Dizdaru), da ostane vječna veza.

Stalno im nekako govorim i pričam. Važno mi je da znaju šta se desilo. Nisam ih nikad htjela previše opteretiti. Nemoguće je da oni znaju mene, svoju mamu, a da ne znaju to. Mislim da je to strašno bitno. I da dožive grad i znaju od čega sam", naglasila je.

Autobiografske uloge

Šira publika najbolje je zna po regionalno popularnoj seriji Kumovi, gdje igra Bosanku Jadranku.

"Inače sam zaposlena u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, gdje gram neke dramske role. U tom nekom opusu nisam obilježena svojim identitetom, ali u filmskom svijetu sam nekako uvijek igrala žene koje su došle, koje se vraćaju. Uvijek imam malo neodređeno odakle sam, i zbog naglaska. Zato što i u Hrvatskoj ima dosta ljudi koji su odlazili i vraćali se. Ta tema povratka – u Oprosti za kung-fu, filmu Mater...

Ima filmova u kojima to nije tema, ali ako ne igram Sarajku ili Bosanku onda igram neke žene koje su isto tako iz naroda. Jasno je da nisam Zagrepčanka. Super je da to mogu iznijeti, jer tu mogu biti autentična. A onda je u Kumovima bilo baš to.

Ne znam da li su to oni prilagodili meni ili je uloga već tako bila napisana, ali ja kao dolazim u Zaglave, žena iz Bosne koja se udala tamo. Jasna Ornela Berry mi je igrala mamu. Meni je ta priča odlična jer se potpuno mogu naći u njoj. Uvijek je dobro kad možete vući nešto autobiografsko", istakla je naša sagovornica.

U Sarajevo je ovaj put došla još jednim povodom, kao gost Juventafesta, a otkrila nam je i druge planove.

"Kumovi se nastavljaju i dok to radim vrlo teško mogu nešto drugo snimati. Za filmove trenutno nemam planova, ali radim u HNK novu predstavu sad na jesen. Tekst je Tene Stivičić, naše direktorice drame, tako da se tome veselim.

Imam jako puno predstava. Vodim taj svoj studio 4Sobe gdje imamo 350 polaznika i sad su nam upisi. Tamo isto radimo novu predstavu o mentalnom zdravlju mladih. Tu neću glumiti, ali ću biti u ulozi producenta, pa sam sad malo angažirana oko toga.

Ove godine vodim jednu radionicu na Juventafestu. Tu sam bila dio žirija prije nekoliko godina i oduševila sam se, s obzirom na to da i mi imamo dramske grupe za srednjoškolce i moj sin Mak je polaznik jedne od njih.

Jasna Diklić, koja je bila moja prva susjeda kada sam živjela u Sarajevu, oduševila me načinom na koji je napravila taj festival. Ta sinergija mladih ljudi i prilika da se druže je nešto fenomenalno", zaključila je Lorenci Flatz za portal Radiosarajevo.ba.