Osvrt | Adnan Repeša o knjizi Adise Bašić: Svaki dan iznova

Bilo je dva iza ponoći kada sam knjigu sklopio. Poslije sam neko vrijeme gledao u prazno, ali san nije dolazio. Nisam spavao. Do jutra pod snažnim dojmom, mislio sam o pročitanom. Mislio o težini koju je trebalo prihvatiti da bi se ovakav roman napisao. Adisa Bašić nakon niza pjesničkih, te prozne knjige A ti zaključaj, ispisuje svoj prvi roman, i odmah onaj koji se piše najteže, lični i porodični, Knjigu o Almiru. Potresna je to knjiga. O njoj sam mislio, ponajviše o tome koliko ne znamo o porodicama u koje svojim izborom ulazimo.

Piše: Adnan Repeša

Porodica koju je udajom Adisa prihvatila, već čitavih trideset pet godina nije ista. S ovom knjigom otkrivaju se i razlozi. Druga je to i drukčija porodica danas, trajno obilježena, s gubitkom u svojoj srži. Onaj koji nedostaje zove se Almir. Bio je sin, brat i prijatelj. Bio bi još ponešto da je uspio preživjeti. Knjiga o njemu govori. Govori o još koječemu, ali zbog Almira je pisana. Bilo bi dobro da nije, jer onda se o gubitku ne bi govorilo, pa bi ulaskom u svoju novu porodicu, današnja Adisa ispisivala knjigu s drugim, možda i vedrijim motivima. 

Mlad je Almir Smajić pošao tamo gdje ga nije trebalo biti. Srcem i prvim izborom liječnik, najednom se obreo u službi vojnog lica. Mladi oficir. I mlad je prihvatio ulogu koju bi mnogi, po logici stvari, najradije odbili. Uvjeren da će sve trajati kratko, i da će ratno ludilo u nastanku uskoro prestati, mladić donosi odluku da ostane tamo odakle bi drugi radije otišli. I biva usmrćen. Vijest da je u Vukovaru ubijen, do njegovih bližnjih dolazi sporo, tako se i porodična istorija mijenja. Ostaje do danas taj sveprisutni osjećaj krivice da se nešto moglo učiniti, a nije. Da se vojnik odjeven u uniformu JNA, iz te kasarne na neki način mogao izbaviti. Od trenutka Almirove smrti vrijeme se mjeri na drugi način, i uvijek prema nazad, od datuma kada je s ovog svijeta iščeznuo.

Od dana Almirove pogibije mijenja se i kolektivna povijest grada. Dok je bio živ i mladalački razigran, čini se da je i Bijeljina s njim disala u svojoj punoći. Nakon smrti sve se u gradu trajno preslaguje. Oni koji su Bijeljinu doživljavali svojom, tu se rodili, izgradili porodice, započeli život i svoje bivanje u istom, preko noći postaju nepoželjni. Višak s metom na čelu. I o tome ovaj roman govori. Ljudi kao centar zbivanja. Sad valja pronaći one koji su u gradu preostali, redom osobe spremne pomoći kako bi Adisa do svoje priče konačno i došla. Još se poneko može naći. Svi pokazuju povišeni obzir, srdačni su, i nude pomoć; svi žele o Almiru govoriti. I drhti autorica pred tim glasovima, nijema, pokazuje strpljivost i osjeća nelagodu dok se trudi biti tu, odlučna da se u sebe potpuno ne uruši, svjesna uloge koju do kraja mora iznijeti. Teška je njena uloga. Valja je nositi. To od Adise zahtijeva roman koji nakon povratka kući namjerava ispisati.

Almir Smajić kao da je kroz život jurio. Čitao je, čitao puno i o pročitanom vodio dnevničke bilješke, družio se s prijateljima, i do kraja ostao istrajan u namjeri da voli onu u koju se, zbog svoga imena i svega ostalog, ne bi smio zaljubiti: šarmantnu popovu kćer. Lijep je u sjećanju svojih prijatelja, živ u razgovorima i sve se čini kao da bi se ovog trena mogao pojaviti, čisto da napravi geg koji će ostalima popraviti raspoloženje. Rijedak talent. Ali Almira nema, smrt je konačna. Neće se vratiti. Iza njega ostala je Ulica potporučnika Smajića, a samo nekoliko mjeseci kasnije, da parodoks bude potpun, ostatak Almirove porodice bit će izložen strahu, zatim i protjeran. Prvo iz ulice, onda iz grada.

Samo je on ostao. Eno ga u svome grobu, u svom gradu. Svake godine u isto vrijeme posjećuju ga majka i brat. Od nekog vremena, posjećuje ga i Adisa sa svojim malenim sinčićem. Tu su s razlogom. Odšute neko vrijeme, prošetaju gradom, a onda se, poput ostalih, iznova pokušavaju u život vratiti. A tamo gdje kao porodica žive, Ado se grize zbog bratove smrti; nevoljko rodni grad posjećuje. Ranjiv je i puno šuti. Da nije tog groba, možda bi se Bijeljine odrekao lakše nego što je to spreman sebi priznati. Iako od Almira stariji, često se čini da je bilo obratno: tih je Ado i samozatajan, okrenut svijetu u sebi dok je Almirova priroda eruptivna. Takav je u bratovom sjećanju. Po tome ga najviše pamti. Pamti i da se nisu previše družili; bilo je dovoljno to da su braća, a braća se i bez riječi znaju sporazumjeti. Valjda je tako u svakom životu. Tako je i u ovoj knjizi upisano. Obilježen prošlošću, Ado se odriče ljekarske karijere, mijenja profesiju i bavi stvarima za koje se prethodno nije spremao. Smiren čovjek. Svoje bure gasi u tišini. Ima suprugu i sina. To je njegovom svijetu dovoljno. Ima i staru, sve teže pokretljivu majku o kojoj zajedno brinu. Svi skupa imaju još nešto: prisustvo griže savjesti, porodičnu ranu. Je li se moglo učiniti više? Potrebno je vrijeme da se Ado otvori. Njegov glas bitan je za ovu knjigu, glas od presudne važnosti.

Ne taji Adisa Bašić ništa dok svoju pripovijeda priču. Sve je tu, između korica ove knjige. Svjesna zadatka koji na sebe preuzima, ona ispisuje dirljiv roman, dirljiv i po mnogo čemu važan. Eno ga u Buybooku. Osim na grobljima, skoro nas nigdje više i nema. Samo smo tu istiniti. Suština je to Adisine priče. I bio bi grijeh o tome ne čitati.