Kako smo nekad gradili, kako smo nekad voljeli: Sjećanje na Olimpijadu

 „Možemo, hoćemo i moramo učiniti sve da Igre u Sarajevu budu zapamćene i da traju i poslije lgara“, bila je misao svakog građanina Sarajeva, nakon odluke MOK-a da se organizacija XIV ZOI povjeri njihovom gradu.

Sudeći po onome što se u Sarajevu februara 1984. godine dogodilo, gore navedene riječi bile su riječi istine. Posla u pripremi Igara bilo je mnogo, ali entuzijazma još više. Socijalistički savez radnog naroda, Savez socijalističke omladine, Savez sindikata, društvene organizacije prihvatile su XIV ZOI kao svoj imperativni zadatak i pozvale građane Sarajeva da ulože sve svoje stvaralačke sposobnosti u organizaciji Igara.

I da tih poziva nije bilo, odnos građana ne bi bio drugačiji nego što je bio. Odnos prema Igrama bio je odgovornost svakog pojedinca, a tradicija gostoprimstva, ljubaznosti i spremnosti na odricanje, ako to viši cilj traži, bili su samo podloga da se nemoguće učini mogućim. Kada su 9. februara u rano jutro, nakon snijega koji je za nekoliko sati dostigao 40 cm, foto-reporteri i TV snimatelji izašli na ulice da snime kolaps Igara, ostali su zaprepašteni. Snijega nije bilo.

Ne mašine, i one nisu bile moćne, nego građani, od onih najmlađih sa lopaticama, do onih najstarijih sa lopatama, uklonili su snijeg sa svih saobraćajnica. A niko ih na to nije pozvao niti  obavezao.

Kada je građanima preporučeno da ne koriste lična vozila, kako bi olakšali prevoz sportistima, olimpijskoj porodici, novinarima i posjetiocima, prihvatili su to kao obavezu. Bez svoje uobičajene saobraćajne gužve, Sarajevo se nekako možda moglo učiniti i pusto. Radno vrijeme prodavnica, restorana, banaka nije postojalo. Poslodavci i ugostitelji su radili dok god je neko u njihove prodavnice ulazio ili u restoranu sjedio. Ako slučajno u prodavnici ili restoranu nije bilo onog što ste željeli, niste trebali biti zabrinuti. Donijeli su vam iz drugih, ili vas odveli tamo gdje ste to mogli naći.

Ako ste u autobusu ili taksiju nešto izgubili, mogli ste biti sigurni da će vam, bog zna kojim kanalima, biti vraćeno. I kada je jedan restorater naplatio više nego je poznati strani gost potrošio, doživio je da mu restoran bude bojkotovan od njegovih sugrađana.

Oni koji su nenajavljeni došli da gledaju Igre, i bespomoćno se našli na ulici, bili su odvedeni u nečiji dom i najčešće ostali u njemu kao gosti domaćina. Bezbroj je sličnih primjera koji odslikavaju odnos Sarajlija prema Igrama i ljudima koji su im prisutni.

Izmiješani sa ljudima cijelog svijeta, građani Sarajeva postajali su njegovi pripadnici, a sudeći po sklopljenim prijateljstvima, može se reći da je gotovo svako ko je boravio za vrijeme Igara u Sarajevu, na neki način postao i njegov građanin.

Da čovjek može mnogo, ali da ljudi mogu sve, dokazali su građani Sarajeva, ne samo oni što su činili prije, za vrijeme Igara, nego i poslije. Odnos građana prema XIV ZOI inspirisao je uvaženog novinara da napiše:

„Zlatnu medalju treba dati svim građanima Sarajeva“, a jedna gošća iz inostranstva jednostavnom rečenicom: „Divni ste, ja vas volim“, rekla je više nego što bi mogla sadržati i cijela knjiga.

"Uslikajte uspomene, skenirajte stare fotografije, napišite nam šta pamtite iz olimpijskog februara 1984. u Sarajevu... Javite nam se na e-mail olimpijada@radiosarajevo.ba, rado ćemo objaviti vaša prisjećanja!"