Vidite li ovaj grad: Valter je umro, pa se rodio

Sedamdeset četvrte godine od smrti u Sarajevu, Vladimir Perić Valter rodio se 28. decembra u Prijepolju. U međuvremenu živio je njegov duh. Ovako postavljene činjenice čitaju se kao satira, a zapravo su informacije objavljene u golemom internetskom vrtu, u čijim okvirima se njeguju i društvene mreže. Vrlo teško je utvrditi kada je počela mitologija o Valteru. No, ono što je sigurno jeste da uz informaciju o mjestu rođenja – Prijepolju, navodila se ponekad i godina 1919. Nikada se nije obilježavao dan kada je rođen, niti se taj datum kao informacija objavljivao. Sve donedavno.

Piše: Saida Mustajbegović, Analiziraj.ba

Potkraj turbulentne godine između vijesti o skupštinskim tučama u zemljama okruženja, migrantskoj krizi i lokalnim stranačkim kalkulacijama, zagađenosti zraka i iseljavanju iz Bosne i Hercegovine, simbolično je na društvenim mrežama obilježen Valterov rođendan. Podijeljene su Wiki informacije,  odranije poznate osim dana kada je narodni heroj iz Drugog svjetskog rata rođen. Tako da je Vladimir  Perić Valter rođen 28. decembra 1919. u Prijepolju, a poginuo 6. aprila 1945. u Sarajevu. U oba grada, od trenutka kada je poginuo ili je likvidiran, praznik otpora bio je dan njegove smrti. Nikad nije nazvan Valterdanom, a sve su se priredbe u tom danu u Sarajevu uvijek vezivale uz njegovo ime, a ono pak uz otpor neprijatelju i oslobođenje. Švicarski historičar umjetnosti Jacob Burckhardt, u pismu prijatelju 1872., naslućujući nevolje dvadesetog stoljeća, piše: „Ljudi više ne vjeruju u principe, ali će, verovatno, povremeno verovati u spasioce. Zbog ovoga će autoritet opet podići glavu u divnom XX veku, i to će biti strašna glava.“ Tako je i Sarajevo povjerovalo da je njegov spas u Valteru.

Sat ne kuca

Djelo i lik V.P.V.-a njegovano je, zvaničnim i nezvaničnim narativom, od dana sahrane do danas. Prepisuje se kartica teksta s osnovnim informacijama – školovao se i samoizdržavao, bio siromašan, radio u banci, komandovao ovdje i ondje, ali se uvijek vraćao Sarajevu, bio gradski mangup, bio pametni ilegalac koji se s partijom nikad nije sukobio i sve je radio kako su mu kazivali.

U Oslobođenju iz 1945. godine, u izvještaju od 10. aprila, navodi se da je na sahrani narodnog heroja bilo 15.000 građana (tada je u gradu živjelo manje od 100 hiljada stanovnika). U to vrijeme u gradu se još puškara, a u navedenom dnevniku apeluje se da se prijavljuju svježe iskopane humke na koje građani naiđu pokraj puta. Narodni heroji poginuli isti dan s Valterom sahranjeni su baška, uz počasti, ali s manje pompe. O Valteru se već tada govori s velikom ljubavlju, svi ga vole mrtvog, a voljeli su ga i živog – zvanično, iako u partijskim glasilima tog vremena u Bosni i Hercegovini (Borbi i Oslobođenju) on nikada nije spomenut do trenutka smrti. Tekst počinje riječima: „Na dan 5. aprila, upravo na onaj dan, kada je Hitler, prije četiri godine, bez najave rata, provalio sa svojim hordama u Jugoslaviju, poginuo je na ulicama Sarajeva, organizator naroda i vođa omladine, drug Vladimir Perić Valter. (…) Umro je na putu između električne centrale i fabrike duhana, gdje je pošao da učestvuje u gašenju fabričkih duhanskih magacina.“ Između svjetskog i rata u Bosni i Hercegovini, na priredbama se pionirima malo drugačije pričalo: opisivali su ga kao čovjeka koji se, nakon što je organizovao sve borbe u gradu, vratio da brani centralu – sjedio je i čekao okupatorske avione. Još bi se dodalo da kada je bomba pala, sat na njegovoj ruci prestao je kucati između pet i šest sati – kada i njegovo srce. Upravo taj detalj neizostavan je dio narativa o V.P.V.-u i uvijek se spomene ko je kome potom dao sat, i ko ga je potonji naslijedio.

U izvještaju u Oslobođenju, pisanom nakon sahrane, navode se govornici i posebno se ističe govor dr. Zaima Šarca, predstavnika Narodno-oslobodilačkog odbora u Sarajevu: „Volio si, druže, druže Vlado, ovu napaćenu zemlju, volio si ovaj naš grad. I kada si za njega sve učinio, da uz oslobođenje bude pošteđen i od neprijateljskog razaranja, tebe je ugrabila smrt i rastužila cijeli narod, koji si mnogo zadužio.“ Tek zadnjih godina moguće je naći izvještaje u kojima neko javno kaže da nikada nije urađena istraga o okolnostima pod kojima je V.P.V. poginuo. Sada se spominje i da su dokumenti o njemu u Beogradu još uvijek pod zabranom. Bit će istraživačima dostupni tek nakon što prođe sto godina od njegove smrti. Inače se u okolnosti njegove smrti moglo sumnjati samo u krugu najpouzdanijih prijatelja.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.