Veton Surroi: Da li se Srbija sprema za novi rat?

Veton Surroi, kosovski publicista i novinar, napisao je kolumnu za Kohu u kojoj je analizirao upotrebu kvalifikacija "Aco Šiptare" i, s druge strane, "ustaše" na protestima u Srbiji.

Njegova je ocjena kako to predstavlja "dehumanizaciju protivnika", kao što je rađeno uoči ratova devedesetih, i upozorava kako se Srbija možda sprema za novi rat. Njegov tekst objavljujemo u cijelosti:

"Andrej, brat predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, izašao je na protest protiv studentskih demonstranata (kako ih zovu, iako odavno više nisu studenti, već širi narodni pokret). Njegov nastup bio je znak da čak i vlast zna kako protestovati na ulicama, štaviše, to može jer uživa široku podršku građana, podršku koja je ritualno verifikovana na izborima od 2012. godine, koje njegov brat osvaja na čelu populističkog političkog pokreta.

Poklič

Približavajući se tačkama gdje su bili antivladini demonstranti, kamere su zabilježile poklič grupe Andreja Vučića prema protivnicima: 'Ustaše, ustaše...!'

Tokom iste noći demonstranti protiv vlasti izrazili su se uzvicima upućenim predsjedniku Srbije, kojeg njegove pristalice nazivaju 'Aco Srbin' kao narodnu potvrdu njegovih patriotskih zasluga. Uzvik protiv Vučića bio je: 'Aco Šiptare!'

Demonstranti su potom jasno pokazali šta misle o etničkoj pripadnosti vlasti, izazivajući jedinice specijalne policije pitanjem i uzvikom: 'Idite na Kosovo!'. Da su otišli na Kosovo, specijalne jedinice srpske policije po tradiciji bi morale da tuku i ubijaju Albance, što je vrsta implicitne uloge koja se razlikuje od one koju su sprovodili i koja se radila, rutinskog premlaćivanja Srba.

Srbija je ušla u fazu neviđene tenzije između dvije konfrontirane strane, za koju ne vjerujem da je postojalo ni tokom pada Miloševića 5. oktobra 2000. Četvrt stoljeća poslije Miloševićevog pada, ova tenzija nije između 'partizana' i 'četnika', 'komunista' i 'demokrata' ili 'proevropljana' i 'proruske orijentacije', već se svodi na nešto što se može opisati kao uvreda huligana – i tako rat između Vučićevih pristalica i njegovih protivnika postaje rat između 'šiptara' i 'ustaša'.

Naravno, ne nazivaju svi demonstranti jedni druge 'šiptarima' ili 'ustašama', ali ovaj jezički manifest može biti indikativan za društveni fenomen u Srbiji. U njemu se vidi oživljavanje termina 'šiptar' kao uvrede. U socijalističkoj Jugoslaviji, poštujući jezičku normu, srpski građani su imali pravo da koriste termin 'Albanci' za svoje sugrađane, ali neki su birali 'šiptar' – ne samo da bi razlikovali Albance iz Albanije od onih iz bivše Jugoslavije, već i da bi označili niži društveni status. 'Šiptar' nije bio toliko etnička odrednica koliko odrednica društvenog ranga i fizičkog rada. 'Šiptar' je u Beogradu bio drugo ime za ložača uglja ili drvosječu.

Dehumanizacija 

Kada demonstranti nazivaju predsjednika Vučića 'šiptarom', to čine sa dva cilja: prvo, da pokažu da on nije 'Aca Srbin' i da je 'šiptar' suprotnost zaštitniku srpskih nacionalnih interesa; drugo, da ga označe kao društveno i civilizacijski niže rangiranog od bilo kog srpskog građanina. Sličan je cilj i korišćenja termina 'ustaša'. Termin, koji označava hrvatske kvislinške formacije tokom Drugog svjetskog rata, počeo je da se koristi u Srbiji tokom raspada bivše Jugoslavije kako bi se prikazalo da je rat naoružanih Srba za okupaciju i podjelu Hrvatske bio rat 'antifašista' protiv 'ustaša'. Od tada, svako ko se protivi srpskoj nacionalističkoj politici u Hrvatskoj postaje 'ustaša', što praktično isključuje skoro sve. Kao produžetak, sada je i studentski pokret protiv Vučića označen kao 'ustaše'.

Obje odrednice dio su starog i poznatog modela dehumanizacije. Ako je Vučić 'šiptar', on nije samo 'strano meso' u Srbiji, već pripada društvenom rangu koji opravdava nasilje protiv njega. Nasilje Srbina prema Srbinu (bratu prema bratu) nije prihvatljivo, ali protiv 'šiptara' nije samo prihvatljivo, već je tradicionalno legitimno. Štaviše, to danas postaje legitimno, kada su oni koji su nekad bili 'šiptari' sa Kosova stvorili nezavisnu državu priznatu od velikog dela svijeta, pa čak i najrazvijenijeg. Tako je nasilje nad 'ustašama' potpuno historijski i racionalno opravdano, jer ovaj termin podsjeća na sistematsko progonstvo Srba u Drugom svjetskom ratu i primjenjuje se potom na sve Hrvate koji su stvorili svoju nezavisnu državu i postali članovi NATO i EU.

Na čudan način, Srbija se priprema za novi rat. Tokom devedesetih, dehumanizacija protivnika u drugim dijelovima Jugoslavije bila je upozorenje za nasilnu kampanju. Slovenci su bili 'staljaši iz Beča', Hrvati 'ustaše', Bošnjaci 'Turci', a Albanci 'šiptari' – svi dio velike antisrpske zavjere Vatikan-CIA-Iran. Biti staljaš, ustaša, Turčin ili šiptar olakšavalo je rat protiv njih.

Sadašnjost

Sada, poslije svih ratova protiv drugih naroda, Srbija ulazi u diskurs koji treba da opravda nasilje nad političkim protivnicima unutar zemlje. 'Albansko-hrvatski' rat postaje posljednji rat Srbije.

Akteri konfrontacije na ulicama Srbije danas su djeca rođena ili odrasla u ovom stoljeću. Dok je svijet fokusiran na druge krize, pretpostavljalo se da će nove generacije biti demokratske i liberalne. Dio kritičkih intelektualaca u Srbiji upozoravao je da se Srbija, kao i cijela bivša Jugoslavija, mora suočiti sa prošlošću kao neophodnom bazom za demokratiju, poput Njemačke poslije Drugog svjetskog rata.

U različitim rezolucijama Europskog parlamenta i programima Berlinskog procesa isticano je da Srbija mora da se suoči s prošlošću. Ona to nije učinila, već je prepisala prošlost tako da svaki zločin nad drugim narodima, uključujući genocid, dobije opravdanje u okviru savremenih srpskih državnih vrijednosti.

Srbija nije znala ili nije htela da se suoči sa prošlošću. Sada njen problem postaje neznanje kako da se suoči sa sadašnjošću."