Trgovci dječijim kostima od Prijedora do Srebrenice

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru

Vi hoćete da nađete kosti najmilijih, da ih ukopate kako već čovjeku i Bogu dolikuje. Ali, ne! U morbidnoj i perverznoj igri "skrivača leševa", ubice, saučesnici i svjedoci traže od vas dopunu telefonskog računa, kako bi došli do informacije o mrtvim.

Dopunite im račun. Jer, šta drugo da radite? Prevare vas. Onda od vas traže 500 maraka za neku informaciju o nastradalim. Prevare vas opet. Onda naprave unosan biznis od čitave igre "skrivača leševa" i vi učestvujete u njoj. Jer, šta ćete, samo bi svoje mrtve da nađete i upokojite.

Tražili su onomad '92. tih 500 maraka da vam ne ubiju rođaka. Slagali su i ubili ga. Traže vam sad 500 maraka, e da bi kosti ubijenog pokazali. Opet lažu.

E, tako žive Bošnjaci danas u Prijedoru dok im komšiluk drugi put ćutnjom i prevarom ubija mrtvu rodbinu.

Čudan je Prijedor grad.

Prolegomena zla u Prijedoru

Vidite, neko će reći kako je sve to isto, kako je svaka žrtva jednaka i kako ubistvo i jednog jedinog ljudskog bića, znači smrt čovječanstva. Neko će vam reći kako prijedorska omerta - zavjera ćutnje predstavlja gotovo morbidno pravilo, kako je toga bilo na teritoriji čitave ex-Jugoslavije, kako je čak o "mapama kostiju" urađen i Brešanov film Nije kraj...

Nije baš tako. Prijedor je sahranio 2.325 žrtava, Prijedor traga za još njih 777. Prijedor je kolosalna pozornica zla, zavjere ćutanja i produžetka ubijanja mrtvih tom ćutnjom. Budimo posve iskreni, ne traži više Prijedor svoje mrtve sugrađane. Ne! To rade njihove porodice, koje se ni četvrt vijeka poslije ne prestaju klanjati pred ubojicama svoje djece, braće, očeva, majki, rodbine... I dali bi oni, ne onih 500, nego 500.000 maraka da mogu, e kako bi dobili informaciju o kostima, koje bi identificirali i pokopali. A, kostiju je toliko da se po pet puta fragmenti istih ljudi sahranjuju. Kostiju je toliko da sa druge strane nema niti jedne jedine kosti od onih 777. Beskrajno zlo.

Reći će neki: "Dosta je!" Neka se kane rodbina ubijenih ćorava posla, neka prestanu igrati igru sa ubicama djece. Ali, reći će to oni koji, po pravilu, nisu nikoga izgubili. Koji mogu komforom racija suditi tuđoj emociji. Emociji majke koja pokopava dijete. Emociji sestre, koja u fragmentima, po peti put pokopava kosti svoga brata...

Ubice djece koji se nikad ne kaju

A, Prijedor je bio samo priprema, samo tri godine stariji genocid od onog konačnog, srebreničkog. I ništa, ništa se nije promijenilo. Agresor i silnik i dalje unovčavaju taj genocid. Obrazac je isti.

Znate li ko je Slobodan Medić? To je ona "junačina" iz srbijanske jedinice "Škorpioni", koji je komandovao likvidacijom šestorice Srebreničana. To je onaj "heroj" koji je prije nego što je pucao u sedamnaestogodišnjeg Azmira Alispahića, pitao dječaka da li je nekad vodio ljubav sa ženom, na šta mu je dijete odgovorilo da nije.

"I nećeš", bile su krvnikove posljednje riječi, prije nego što je pucao u dijete, oduzimajući mu pravo na još trenutak vazduha i svjetlosti, na ostatak života, na porodicu, na potomstvo, na ljubav na koncu kao univerzaliju postojanja. To je taj ultimativni zločinac, to je to ultimativno zlo. To je taj "glavni lik" snimka, koji je obišao svijet. I to ste svi vidjeli i to svi znate.

Ima ono drugo. Bitnije. Na suđenju Mediću, ta zvijer, ne samo da nije niti jedne sekunde pokazala empatiju, niti prema majci ubijenog dječaka, niti prema svim ubijenim i njihovim familijama, ne samo da nije pokazao ni trunku srama, stida sramote i kajanja... Ne!

Zlo se razvija u operativnost. Potpunoj operativnost sa punom sviješću. Najprije, nije Medić u stanju rastrojenosti pobio ljude i djecu, nije to radio iz osvete. Zvijer je potpuno svjesno segmentarnim aktom genocida ništila ljudske živote. Pa je i na suđenju, pokazao znatnu dozu operativnosti. U svemu što se desilo, Medić je bio jedino bijesan zato što je zločin snimljen.

"Konkretno, da sam znao, da sam znao, taj što je snimao ne bi se 'leba najeo, ubio bih ga kao zeca što je to snimio. Znači, sad ja ovo odgovorno kažem pred vama – ja bih ga kao zeca ubio", kazao je tokom suđenja.

E, to je ta paralela sa Prijedorom. Nema tu ni unce kajanja. U većini slučajeva. Čast manjini, koja se suočila sa zlom i koja svakodnevno trpi prezir od "tihih i poštenih građana Prijedora". A, ta većina, produženo ubijanje mrtvih u morbidnoj igrici skrivača kostiju, zapravo i doživljava sve kao igricu. Ostati anoniman i pokušati naplatiti tuđu nesreću, sva je istina, koja urliče Potkozarjem.

Šipražje od 125.000 eura na kojem je zabranjena riječ genocid

Nego, da se vratimo na Srebrenicu, na zločine "Škorpiona".

Ubistvo se desilo na lokaciji Godinskih Bara. Porodice nastradalih sve što hoće na ovom svijetu je da se na tom mjestu stavi spomen obilježje ubijenim. Da se zna za Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića (36), Smaila Ibrahimovića (35), Dinu Salihovića (18) i Jusu Delića (25). Da se obilježi mjesto stradanja.

Eh, da je mrtvima tako lako spokoja naći i obilježja dati! Ali, nije!

Vidite, sadašnji vlasnik, inače zapuštene zemlje, koja nikome ne treba do li familijama ubijenih, ima, kako veli, posebne zahtjeve. Spomenik može biti samo jedan kvadratni metar veličine. Kakav li je to spomenik, pomisliće zdrava pamet? Ali to nije sve. Ukoliko žele veći spomenik, porodice žrtava mogu kupiti zemlju. Cijena? "Sitnica" - 125.000 eura! Dakle, 125.000 eura za šikaru koja nikome ne služi?! Dabome da je i ovdje riječ o klasičnoj trgovini i kostima i memorabilijama i traumama ratnim, sa porodicama ubijenih.

Ali, sve i da hoće, preživjeli članovi porodica onih koje su strijeljali Medić i njegovi "Škorpioni" te novce, naravno, nemaju. A, i da imaju, teško bi oni mogli postaviti dostojan spomenik svojim najmilijim. Jer vlasti Republike Srpske, već zagledaju i raspituju se kako bi to sve moglo biti. Mogao bi neko uklesati na spomenik riječ "GENOCID", riječ koja se ne izgovara - od Prijedora do Srebrenice! Riječ koja je zabranjena u entitetu Republika Srpska.

I šta da rade familje ubijenih? Da na humčici od jednog kvadrata mikroskopom urezuju podatke, na humčici pored koje može proći hiljade ljudi, a da ne svjedoče mjestu iskonskog zla, jer je neće vidjeti? Ili da se upuštaju u pravni rat sa vlastima Republike Srpske i gazdom imanja, koji valjda u nedostatku nafte na svom placu, hoće na kostima zarađivati.

Koliko smo puta ubili dječaka Azmira Alispahića?

Neko reče da je vlasnik zemlje Bošnjak. Neko reče kako su trgovci kostima i lokacijama u Prijedoru Srbi... Ne! Riječ je o poratnom šljamu, koji na smrti profitira.

Ali, kako da se suočimo svi zajedno sa likom svojim u ogledalu, kad nismo u stanju da vidimo istinu? Kako da se suočimo sa istinom, kada u Prijedoru nema spomenika za 102 ubijena djeteta, koja nikome ništa skrivila nisu, osim što su se drugačije zvala?

Ovaj mali Azmir Alispahić nije ubijen jednom, niti je njegov asasin samo Slobodan Medić. Svaki put, kad se zataškava smrt bilo čija, a pogotovo smrt djece, nebo plače. Azmir je ubijen 1995. godine, pa je ubijan svaki sekund svakog dana, sve do 2003. kad je ukopan na mezarju u Potočarima, pa je ubijan i nakon smiraja sve do današnjeg dana, kada mu se mjesto stradanja ne može ljudski obilježiti.

A, tako je sa svakim nestalim insanom u Bosni i Hercegovini. Sa svakim ubijenim djetetom, sa svakim zatrtim ljudskim bićem, kome kosti nisu upokojene ili čije je tijelo rastureno sve sa kostima diljem crnice bosanskohercegovačke.