Slučaj Darko Jelisić: Rat i ono što ostane poslije

Piše: Nidžara Ahmetašević za Radiosarajevo.ba

Uvijek kada pomislim da život u ovakvoj BiH više ne može da me ostavi bez teksta, da me učini više ogorčenom, tužnom i  izgubljenijom nego što sam to sada, desi se nešto što me razuvjeri. 

Dobila sam početkom ove sedmice email od svog prijatelja Darka Jelisića.

Email nema riječi, ali uz njega je došla odluka kojom Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata - Federalno ministarstvo za pitanja branitelj i invalida domovinskog rata Sarajevo, na osnovu člana tog i tog, zakona tog i tog, po ovlaštenju ministarstva tog i tog izdaje rješenje kojim mu prestaje status ratnog vojnog invalida, te mu se, pored ostalog ukida pravo na invalidninu, ortopedsko pomaglo i sva druga prava koja imaju RVI. 

Razlog je jer se nije odazvao na reviziju. Devetnaestu po redu. Od prve do zadnje, Darko je bio 70 postotni invalid, amputirac. 

Kao pripadnik Armije BiH 24.12.1992. na Kromolju je izgubio ruku. Na prvoj liniji odbrane Sarajeva. 

Revizija, da je došao, bi utvrdila da i dalje Darko nema ruku. Istu onu koju je izgubio prije 20 godina i koji mjesec. 

Taj dan, prije 20 godima, Darko je mogao biti bilo gdje na svijetu. Mogao je raditi bilo šta drugo, ali je sjedio u rovu i pucao i branio grad u kojem smo rođeni.

Danas Darko ne živi u Sarajevu. I bojim se da ima sve manje razloga i da pomišlja da nekada opet dođe.  Kaže mi da ga je stid što je bio borac. Ja ne mogu ništa da mu kažem. A ne smijem da šutim. 

Nakon što je dobio odluku, Darko, koji “govori” muzikom i u stihovima, je napisao pjesmu. 

PONOSNA 

Mama,
ne plači ako poginem
ako samo sakat ostanem.
Jer moj je život sada tako mali,
A nisu me pitali da li ja volim ono za što se borim.

Lažu te mama, lažu da smo na pravoj strani,
Ako poginem,
Da budeš ponosna
I gladna i žedna, ali ponosna