Sjećanje na osmi juni, najmanje spominjani dan iz vremena opsade Sarajeva

Ima nekoliko dana u godini kada u dnevnim novinama najviše stranica zauzmu smrtovnice i sjećanja. Jedan od dana kada i Oslobođenje i Dnevni avaz imaju najdeblja izdanja, je i 8. juni.

Piše: Zvonimir Nikolić za Al Jazeeru*

To je u javnosti jedan od zaboravljenih datuma, ali duboko urezanom u sjećanje svakog Sarajlije.

Osmog juna 1992. godine je bio pokušaj prve deblokade opkoljenog Sarajeva.

Osmog juna je poginulo najviše sarajevske mladosti u pokušaju da oslobode svoj grad.

Osmi juni je najmanje spominjani datum u odbrani Sarajeva.

Zašto?

U jednom svom tekstu poznati novinar Sejo Omeragić je napisao da je nekoliko dana poslije u mrtvačnici sarajevske bolnice, lično izbrojao 157 tijela poginulih boraca Teritorijalne odbrane Bosne in Hercegovine. 157!

A niko nikada nije iznio podatak koliko tijela je poslije razmijenjeno, koliko nije ni pronađeno. Tužno je da se taj dan još uvijek spominje u ljudskim pričama iz Sarajeva, ali nema ga u značajnim datumima odbrane grada.

Možda zato što bi neko trebao odgovarati za sve te mrtve?

Možda zato što se nikada nije saznalo ko je naredio akciju ili možda zbog najvećeg pitanje od svih: Ko je naredio povlačenje sa osvojenih teritorija. I koja je onda uopšte bila svrha te akcije?

Da li je iko i da li će iko odgovarati za širenje dezinformacija koje su taj dan zasipale grad sa svih strana?

Ljubav veća od mržnje

Da li se iko sjeća glasa koji je taj dan u radioprogramu iznosio „provjerene“ informacije da je sin ratnog zločinca Radovana Karadžića prešao u redove Teritorijalne odbrane i to čak uz riječi koje on nije nikad izgovorio, kako je njegova ljubav prema gradu Sarajevu mnogo veća od mržnje njegova oca, da četnici masovno bježe sa Grbavice i Ilidže, glasa koji je pozivao narod da iznesu zvučnike na prozore i puštaju patriotske pjesme našim borcima.

Da im dodatno podignu moral i da oslobode još više teritorije i probiju blokadu oko grada.

Slabo. Niko to ne spominje. Kao da se nije ni dogodilo.

Taj dan je poginuo Vinko Šamarlić, momak koji je umjesto učestvovanja na Olimpijadi u Barceloni, izabrao ostanak i borbu sa svojim drugovima i saborcima. Taj dan je poginuo Muhidin Dino Magoda, kojem je poslije Hanka Paldum otpjevala pjesmu, taj dan je poginuo braneći Čolinu kapu i Sulejman Zolj, za kojeg kažu, da kada su ga teško ranjenog pokušavali prebaciti do Sarajeva, rekao svom saborcu:

“Podigni me malo da još jedan put vidim svoje Sarajevo”.

Taj dan je poginuo moj drug iz djetnjstva i mladosti Elvedin Dino Brkan, najmlađi od trojice braće Brkana. Najmlađi sin divne sarajevske porodice. Zbog tog dana je umrla i majka Džemila jer se nikada nije oporavila od smrti svoj najmlađeg sina.

Hum i Trebević

Taj dan je oslobođen plato brda Žuč. Brda za kojeg do početka rata nisam ni znao da postoji u Sarajevu. Kao što nisam znao da postoji Špicasta stijena, Grdonj i sl. Sve smo to saznali u ratu. Prije toga sam znao svako naselje u i oko grada. Brda me baš nešto nisu ni interesovala. Do tada su za mene postojali samo Hum i Trebević.

Sjećam se i jednog snimka na TV na kojem se vidi vojnik Teritorijalne odbrane čak ispred hotela na Ilidži. Oslobođen je i dobar dio Trebevića na potezu Vidikovac-Osmice-Zlatište.

Tih dana su Sarajevom kružile priče i o nekom brodskom topu kojeg je navodno Dajdža donio na Igman. Prve informacije su bile da je 205 mm, poslije je spominjano 305, a u nekim pričama i 405 milimetara, i da će kao od šale gađati Pale i sravniti sa zemljom Lukavicu sa tog lokaliteta. Neki su ga već nazvali Sultan. Naravno, od tog topa nije bilo ništa osim glasine.

Osmi juni 1992. je dan kada je poginulo najviše vojnika Teritorijalne odbrane, mladih momaka, patriota, boraca koji će mjesec dana kasnije zvanično postati Armija Bosne i Hercegovine. Osmi juni je jedan od najmanje spominjanih datuma, iako zaslužuje da bude puno više.

Pamte Sarajlije

Možda i zato što nikad niko i vjerovatno i neće, odgovarati za toliki broj mrtvih naših najboljih momaka, za nikada zvanično utvrđen broj poginulih, za pogrešne naredbe, za naivne dezinformacije i jeftinu propagandu i za naredbe povlačenja sa osvojenih teritorija.

Taj dan je ratovalo srce i hrabrost tih momaka protiv neprijateljske sile, ali i protiv nestručnosti, površnosti i propusta vlastitih komandanata i onih koji su rukovodili ovom akcijom. Taj dan je bio krvavi dan u Sarajevu.

Vlast slabo pamti.

Ali pamte Sarajlije.

I zato je taj dan najdeblje izdanje dnevnih novina.

Zbog smrtovnica i sjećanja na divne ljude.

*arhivski tekst iz 2018. godine

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.