Šehabović: Dvije priče o solidarnosti ili…

…čega se sve ne treba plašiti

Želim vam pokazati dvije slike iz mog rodnog grada. Obje se tiču solidarnosti. Prva je na engleskom jeziku. Jezik je tuđ, ali je lice naše.

Piše: Šejla Šehabović

Pripada mom dragom prijatelju, Damiru Arsenijeviću. Damira ste ovih dana viđali na TV ekranima. Vidjeli su ga i vani. Vi dobro znate da nas vani predstavljaju dodici, izetbegovići, radončići, čovići. Znate da vas je stid svaki put kad se njihove prepredene njuške pojave na ekranu. Povrijeđeni ste, osramoćeni. Moj prijatelj je profesor doktor. Školovao se u Britaniji. Sposoban je da vodi bilo koju normalnu državu, ali se vratio da dirinči u nenormalnoj. Pogledajte na koji način mene i vas predstavlja moj prijatelj, Tuzlak:

Ako danas, kao i ja, osjećate neku nelagodu gledajući garave upravne zgrade po našim gradovima, ako malo strepite pred anarhijom koja bi mogla zavladati, ako mislite da je malo neprijatno solidarizirati se s momcima koji bacaju kamenje, ako strahujete pred tim da će na vlast doći neko još gori i grđi, poput Fahre Radončića, i da biste se, ukoliko se u sve ovo uključite, mogli i sami naći odgovornima za takvu smrdljivu stvar, želim vam reći sljedeće: Moj prijatelj se, kao i vi, svega toga boji. On je stao pred radnike sa kojima ne dijeli siromaštvo. Stao je pred bijednike kojima mora prevoditi svoje misli na razumljiviji jezik. Pred plaćenike raznih stranaka, koji su posebna vrsta bijednika i kojima teško da ima pomoći na ovom svijetu. Stao je pred roditelje koji se boje novog rata. Pred djecu koja se ničeg ne boje, i ni o čem ništa ne znaju. I on bi, kao i vi i ja, mogao kukati nad masama. Ko bolje kuka u nas je veći intelektualac.

Razumno je posumnjati da od svega ovoga neće biti ništa, ili da će biti još gore. Svi su protiv nas, Evropa, Srbija, Hrvatska, Dodik koristi situaciju, bla, bla, truć, truć... Sve to, bolje i od mene i od vas, zna čovjek čije se lice pojavilo da nas predstavlja pred bijelim svijetom. Vidjet ćete ga i večeras u 18 sati na Plenumu, u Narodnom pozorištu u Tuzli. Slušat će razumne i nerazumne prijedloge. Deverat će sa novinarima koji traže izjavu, a pošto Plenum nema šefa, te se o tome ko će davati izjave mora odlučiti konsenzusom, na to će novinari otići. Nisu ludi da rade svoj posao i da učestvuju u nečemu za šta niko ne zna šta je. Večeras u 18 sati moj prijatelj će stisnuti zube, progutati strah i pogledati ljude u oči. To je solidarnost.

Drugu priču o solidarnosti reći ću vam bez videoilustracije i bez imena njene junakinje. Prvo zato jer ona ne voli da se eksponira, a drugo jer bi mogla doći u nezgodnu situaciju. Svi mi kojima se gadi živjeti u zemlji u kojoj govna plivaju po površini a svi drugi se dave ispod, predugo živimo u poniženju neugodne situacije. Moja junakinja je Tuzlanka. Na prvi dan tuzlanskih protesta izašla je s posla, kako bi se pridružila mirnim demonstracijama. I njoj se, kao i meni i vama, u stomak uselila mučnina na scene palikuća u akciji i onih sklonih linču. Ona nije gladna, nema neuvezanog staža, nije nezaposlena, ne pripada društvenoj margini. No ona nije ostala kući da s pristojne udaljenosti gleda bijedu sugrađana. Kad je policija potegla pendreke i počela ispisivati red po leđima naroda, ona se nije sklonila. Pokušavajući zaštititi jednog od demonstranata, kojega su bez razloga privodili, ponudila se da s njim uđe u „maricu“. Većina onih koji su gledali tu scenu, pomislila bi da se radi o profesionalnoj medijatorici – izgledalo je kao da je takvu stvar radila do sad hiljadu puta. Ipak, moja draga Tuzlanka živi mirnim životom. Nikad ni za šta nije osuđivana. Nikad nije imala posla s policijom. Ima ljudi koje ne treba trenirati kako bi se ponudili pomoći drugome. Čovjek uveden u policijsko vozilo toga dana nije pretučen. Zato što je jedna mlada žena stala uz njega. Budite sigurni da se i ona boji, kao i ja i kao i vi, da svojim učešćem ne doprinese nekoj mogućoj anarhiji. Boji se, kao i svi mi, da tajkun ne dođe na vlast, da četnik ne iskoristi situaciju, da lešinari iz susjednih zemalja ne nastave pohod na našu zemlju. Strah ju je, kao što je i nas strah, da nam Evropa ne okrene leđa i ne pljune nas što radimo isto što rade pobunjeni u svim pristojnim zemljama svijeta. Boji se svega, od visokog predstavnika do poslodavca.

Razlika između mene koja ovo pišem, većine vas koji ovo čitate i moje Tuzlanke je u tome što je ona prvoga dana protesta pod svoj strah podvukla crtu. Crta je bila ispred tijela ugroženoga, a ne ispred vlastitog tijela. Uspjeh svake pobune na ovom svijetu nije u njenim konkretnim političkim rezultatima, nego u broju ljudi koji su pronašli vlastitu crtu ispod koje nikad i ni po koju cijenu neće poći.

Desit će se sve najgore. Svijet će nas smatrati divljacima. Incko će nam prijetiti trupama. Doći će i ustaše i četnici i balije. Vlast će se služiti silom i nepravdom. Opozicija će plaćati piromane da zapale zgrade koji su naši roditelji gradili. Nerazumni narod će komentarisati na fejsbucima, prenosiće rekla-kazala priče, što gluplje, to bolje. Novinari će nagariti za ovim pričama, za rukom gazde koji ih hrani - ili iz čiste gluposti, radovat će se belaju. Bit će zgaženi oni koji su srcem i pameću tražili komadić razuma u haosu. Sto intelektualaca, sve pametniji od pametnijega, kukat će i plakati na TV ekranima, suze će roniti nad sobom i utrkivaće se da prognoziraju da će sve propasti i da će biti gore nego ikad. Umjetnici ranjenog srca pričat će strancima kako je crni dan osvanuo u našoj zemlji, jednim okom gledajući na kakvo gostovanje u inozemstvu a drugim na svoje stuženo lice na ekranu. Desit će se sve najgore. Sve ono što smo i dosad, spuštenih glava, gledali. Samo će biti više buke, pa nećemo patiti u tišini. Ako u općem vrištanju prepoznate nekoga do vas ko je spreman stati pred narod ili svojim tijelom zaštititi tuđe, pronašli ste moje prijatelje. Za mene je sad najvažnije da budem među njima. Da nađem vlastitu crtu, ispod koje nikad i ni po koju cijenu neću poći.