Savez kolumnista | Zlatko Dizdarević: Neočekivani novi Bliski istok

Za svakoga ko se decenijama bavi Bliskim istokom i kao posmatrač sa strane i kao saučesnik iznutra – novinarski i diplomatski – neke tamošnje realnosti postaju neupitne na drugačiji način nego što misle i govore kreatori različitih, posebno interesnih pogleda na "njih tamo". A najsloženije suštinske tamošnje storije mogu se kazati i u nekoliko rečenica.

Piše: Zlatko Dizdarević, za portal Radiosarajevo.ba

U slučaju ove priče i prije podvlačenja crte ispod aktuelne storije o Bliskom istoku, jasno je, recimo, da postoje dva arapska svijeta koja se, po mnogo čemu drugačija, ma kako pripadali zajedničkoj temeljnoj "supstanci", vjerskoj posebno.

Prvi je svijet koji baštini "genetski kod" hiljada godina bogate istorije, kulture, tradicije, civilizacije. Sve se to prepoznaje i danas, ma kakvi režimi, sistemi i navike vladali. Dovoljno je jednom kratko boraviti u Teheranu, Damasku, Kairu, Bagdadu...i mnogim nama manje poznatim tamošnjim gradovima – muzejima svjetske civilzacije, pa to prepoznati. Da se ne govori o privilegiji višedecenijskog "bavljenja" njima unakrsno, iz dvije pomenute različite pozicije i percepcije.

Ako postanu svjesni svoje snage

Drugi je arapski svijet onaj uglavnom u Perzijskom zalivu, historijski vijekovima odmaknutom od pomenutog, prvog. Stanovnicima tamošnjih pustinja, mahom tada u šatorima i plemenski organiziranim, minulog stoljeća šiknula je nafta bezmalo mimo ikakve njihove zasluge, temeljem njuha evropskih kolonizatora. Eksplozija svjetskog businessa sa crnim zlatom vratila se i beduinima. Zemlje Zaliva, pod papučom Zapada, prije svega Amerike, imaju zbog svega i svoju ulogu u kolonijalnom interesu vlasnika tamošnjeg "zlata". Time i obavezu poslušnosti.

Na toj spoznaji lako se, uz dugo posmatranje svega ovoga, dođe do ogoljenog zaključka o temeljnoj i prostoj filozofiji i praksi Zapada u odbrani interesa na Bliskom istoku: Najvažnije i prvo je – kako im uzeti! Naftu, plin, rude i razne sirovine... Drugo je: Kako im ne dati da se emancipuju. Jer ako postanu svjesni svoje snage, značaja i prava, sami će poželjeti da organiziraju svoje društvo i državu na vlastitim interesima, pravima i mogućnostima. A strancima tu više nema nafte po njihovoj cijeni. I treće je: Ako mimo interesa kolonijalista započnu procesi emancipacije eksploatiranih, eto "arapskih proljeća", ove ili one vrste.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Danas je jasno zašto minulo i najkrvavije tzv. "Arapsko proljeće" nije realno ni očešalo zemlje Zaliva, kraljevine, emirate, sultanate itd. Njih su "nedemokratska zla" zaobišla i "proljeće" se obrušilo na Siriju, Egipat, Libiju, prethodno Irak. Manje Tunis i Maroko. Jordan je interesno pošteđen mirovnim prethodnim sporazumom sa Izraelom. U svakoj od ovih storija, objašnjenja Zapada su bila da valja "odbraniti demokraciju". A de facto, branili su se geostrateški interesi, vlastiti energetski karteli, finansijski bastioni, uz strah od jačanja neovisnosti tamo, od ideja o lokalnim valutama, od ulaska Kine u region... Operativci spašavanja tih interesa bile su paravojske i teroristi, izvana formirani, finansirani i naoružavani, počevši od Al Kaide, do ISIL-a, Nusre, Islamskog Džihada... Eno knjige o tome!

Onima koji su iznutra posmatrali sve to, mimo bilo kojeg drugog interesa do utvrđivanja istine, priča je bila neupitno drugačija od one što se ciljano plasirala u velikoj većini svjetskih medija – produžene ruke geostrategija moćnih. Uz uobičajenu šutnju "poštivalaca" vodećih. Treba li se čuditi zato što se i u jeku klasičnog genocida u Gazi, recimo, u poznatom Njemačkom WELT-u, usred Evrope, pojavljuje uvodnik glavnog urednika, sa naslovom: "Netanyahu je avangarda Zapada"?! I pripadajućom egzaltacijom nad time.  

Puno toga iz ove storije počelo je nedavno da se mijenja. Naravno, nimalo slučajno. U pozadini je nizbrdica na kojoj je dojučerašnji svijet u globalnom preslagivanju interesa, stanja, vrijednosti, realnih snaga i odnosa, poštivanja nekada dogovorenog a danas ismijavanog. Sve je zahvatilo i Bliski istok. Posebno su izbile na površinu mnoge interesne nespremnosti da se isprave civilizacijske nepravde poput "pitanja Palestine". Koje je, evo, postalo "pitanje" jada i bijede cijelog, kobajagi uređenog i kapacitiranog svijeta u nespremnosti da se sa tom globalnom mizerijom obračuna. Desetine pa i stotine izjava, zaključaka, priopćenja, osuda i presuda protiv organizovanog zla najvišeg ranga u Gazi završavaju u očigledno ciljanoj nespremnosti da se sve to, makar i  minimalno ispoštuje. To je realnost u kojoj je nečija smrt postala projekat i interes, višestruko. Palestina je, nažalost, evo i uz nastavak u Libanu, postala dokaz o za urušavanje iluzije o svijetu u kojem živimo.  

Interesni status quo

"Zalivski" Bliski istok je sve do nedavno bio u svjetskoj politici i raspodjeli interesa, primjer političke eutanaziranosti tamošnjih stanovnika u korist njihovih i svjetskih gazda. Nikad nikome ko je kontrolisao tu stvarnost nije padalo na pamet da pomene "nedemokratičnost" tamošnjih vladara i njihovog naslijednog familijarnog okruženja. Čak i nepostojanje elementarnih sistema i institucija demokracije, poput ustava, parlamenata i institucija, izbora uz predizborne kampanje, stranaka itd... Otud bi bila apsurdnost i puke ideje da ih se tamo treba demokratizirati pa još i "proljećem". Tamošnji interesni status quo bio je projekat. 

Bivalo je što je bivalo. Rutinski. Nafta, sila i interesi išli su svojim putem, tradicionalne naslijeđene vladajuće strukture svojim, narodi istrenirani za poštivanje tradicije, vjere i vladara, isto tako. Za moćne u svijetu, na Bliskom istoku konstante su bile: geostrategija interesa i poslušnost ugrađena u tome. U vrhovima svjetske politike, narativi o selektivnim pravima temeljno su prihvaćeni: Do savršenstva je dovedena "normalnost" što neki, zna-se-koji, mogu imati i preko 150 vojnih baza po svijetu i odatle zapucati na koga hoće. Drugi NE. Da neki mogu imati atomsku bombu a drugi NE. Da neki mogu pokrenuti i desetak ratova u nekoliko decenija, a drugi NE.  Malo se ko, na tragu toga, bunio što je proces proizvodnje smrti (projekat je: mržnja-strah-neprijatelj-propaganda-provokacija-rat-vojna industrija-razaranje za sutra novi posao...) postao najveći business na svijetu. I traje evo decenijama. Smirivati se ne smije.

Međutim, ambicijama do šizofrenije nikada kraja. Strašni zločin Hamasa pod još uvijek nerasvijetljenim okolnostima na najbolje čuvanoj granici na svijetu – Izraela  i Gaze, 7. oktobra lani – mada već danas neuporedivo manji od genocida Izraela "u pravu na odbranu" kojeg Palestinci nemaju evo 75 godina, pokrenuo je s razlogom i one šutljive do sada: Uz milione užasnutih ljudi na planeti, priča se zavrtila i u do sada mirnom, poslušnom i vlastodržački neupitnom svijetu Arapa Zaliva. A, vjerovali su da je to mimo njih.

Saudijska Arabija i Iran

Do prije samo godinu dana, recimo, ideje o vezama Irana i Saudijska Arabije, bile su teško zamislive. Čak su 2016. bili prekinuti i diplomatske odnose među njima nakon pogubljenja u Rijadu iranskog šijitskog imama Nimr al-Nimra. Trump je, ipak, tokom prošlog mandata smislio poznati sporazum Abraham, kako bi "geostrateški" interesno približio Izrael – neupitni interes njegove politike – sa   prevashodno "mirnim" Arapima Zaliva. Početni uspjeh je bio pristanak Emirata (UAE), Bahreina uz nezalivski Sudan i Maroko. Tada je i Jeruzalem proglašen glavnim gradom cijelog Izraela i ambasada SAD tamo preseljena iz Tel Aviva. Uz ostalo i Netanyahuu je priznato "pravo" da legalizira sva okupirana palestinska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.

U velikoj igri nedostajao je najvažniji Rijad. Sa njima bi lakše i ostali iz Zaliva u zagrljaj plana o "Izraelu od rijeke Jordan do mora". I dalje sa nezajažljivim  Netanyahuom. Na tajnom sastanku u saudijskom pustinjskom mjestu Neom na Crvenom moru, 23. novembra 2020. godine, Državni sekretar Washingtona Pompeo i tamo tajno, privatnim avionom pristigli Netanyahu, trebali su svakako da nagovore prestolonasljednika Mohammada bin Salmana da potpiše Sporazum. Pritisak je bio velki ali potpisa nije bilo. Zašto ? Bila su tri razloga: Staro obećanje bin Salmana još živom ocu, kralju Saudijske Arabije, da nema partnerstva sa Izraelom prije njihovog priznanja države Palestine. Drugo, nad bin Salmanom je tada još bila u SAD-u sjena optužbe za ubistvo u Turskoj saudijskog opozicionog novinara Khashoggia. Treći razlog, tada još i pomalo čudan, bio je strah prestolonasljednika od reakcije njegovih Saudijaca na približavanje i priznanje neprijateljskog Izraela. Čuđenje je bilo kod mnogih koji tada nisu uopšte držali do "moći naroda u suprodstavljanju vrhu dinastije..." I bili su u krivu.

I evo nove realnosti. Svojevremeno je bin Salman Ayatollaha Irana Ali Khameneia nazvao "novim Hitlerom Bliskog Istoka". U samo nekoliko sedmica minulog mjeseca on se tri puta sreo sa iranskim ministrom spoljnih poslova Araghchiem koji se, uostalom, u istom periodu – uoči Samita Arapske lige i Islamske konferencije (OIC) u Rijadu – susreo i sa Kraljem Jordana u Ammanu, sa predsjednikom Egipta u Kairu, sa premijerom Katara u Dohi, ministrom spoljnih poslova Omana u Muscatu, kraljem Behreina u Manami itd.   

Danas, evo i Gaza i Liban ali i cijela storija sa Palestinom tim povodima bude "novi" Bliski istok i mnoge svjetske lidere. Recimo, Erdogan je sad postao perjanica u osudi Netanyahua, čak su prekinuti i diplomatski odnosi sa Tel Avivom. Mnogi lideri zalivskih monarhija koji koliko juče nisu imali razloga da previše razmišljaju o tome šta im narod misli, jer im vlast ne zavisi od toga, danas pomno prate sve agresivniju uznemirenost tih ljudi.

Pa je i bilo kakvo "udruživanje" sa Izraelom sada teško zamislivo. I nije tako samo na Bliskom istoku. Dnevno jačaju veze Arapa sa Teheranom kojeg su i SAD i Izrael pokasno shvatili (posebno nakon rušenja Sadama Huseina i Bagdada) kao važnu činjenicu u regionu. Trump je u prošlom mandatu čak i ciljano dokinuo "nuklearni sporazum" najjačih šest sila svijeta  sa Iranom (tzv. 5+1) koji se tada, nakon ukidanja sankcija u sklopu ugovora, počeo ubrzano dizati na svim poljima i postajati snaga Istoka.

Nova realnost

Nije iznenađijuće nakon svega ovoga "novog", što je Samit organizacija Arapske lige (22 zemlje, među njima i "Palestina") i Organizacija islamske saradnje (57 država), koje eto okupljaju zajedno 79 država svijeta, "upozorio Izrael da ne napada Islamsku Republiku"; Što je nekako u isto vrijeme Katar odustao od posredovanja u prekida vatre u Gazi shvativši da histerična ambicija Netanyahua – realno podržana od Amerike sa Bidenom – nema granica; Što su se svi na Samitu složili da je rješenje jedino u stvaranju države Palestine, pored Izraela; Što je princ Sabah Al–Sabah iz Kuvajta prenio garancije Iranu da sa teritorije ni jedne od zemalja u okruženju Iran neće biti napadnut...

Teško bi se to moglo i zamisliti juče sa svima ovima što su na spisku 79 država danas. Mnogi Arapi, posebno iz Zaliva, bili su decenijama pasivni spram onoga što su morali učiniti povodom Palestine ali i zbog njih samih. Posebno nakon Gaze sa nastavkom genocida, očigledno do "posljednjeg Palestinca". A evo i uz Liban. 

Kada se podvuče crta pod sve ovo, pa makar i pojednostavljeno spram kompleksnosti prostora, istorije i turbulencija, ostaje činjenica da je očigledni početak velike, u mnogo čemu i kapitalne promjene Bliskog istoka, izazvan zločinima Izraela i krvavim gubitkom "kičme" svijeta, pokazao, jasno, nešto veoma bitno: Mase u principu jeste teško pokrenuti da mijenjaju istoriju. Ali je ogromna greška vladara da buđenje prethodno "prepariranih" masa u svijetu, onih i mimo ideologije i politike, nije moguće. Logika "So What" više ne prolazi. Ta se greška shvata danas u Zalivu, a lideri je čitaju i kao potrebu za organizovanjem, ujedinjavanjem i kreiranjem drugačije realnosti. Otud i onaj samit u Rijadu, u onakvom sastavi i sa onakvim odlukama. I Trump će, interesno, o tome razmisliti jer, i za Abraham je nova realnost uz nove poruke običnih ljudi.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba