Salmedin Mesihović: Otvoreni i licemjerni neonacisti u BiH

Piše: Salmedin Mesihović

Na horore se ne nailazi samo u filmovima, njih ima i u realnom svijetu, i potrebno je samo malo da se otkrije ne klijanje, nego bujanje iskonskog zla. Zanimljivo je da se to realno iskonsko zlo ustvari pojavljuje i u oblicima koje baštini fikcionalni žanr koji voli priče o vampirima. To znači da iako se čini da smo ubili demona, on ustvari živi i dalje), a kada mu se ukaže prilika onda se ponovo pojavi („povampiri se“) i onda se ta zaraza proširi brzinom crne smrti.

Činilo se da je taj demon (kod nas tada oličen u ustaško–četničkim pokoljima, ubijanjima, silovanjima, mržnji, primitivizmu i zatucanosti) uništen na kraju II svjetskog rata. Međutim, on je ponovo oživio krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, i zaraza se ponovo pojavila, pretvarajući ljude u zombije iskonskog zla ili u „vampire“ željne krvi nevinih. Nada ne umire nikada, i mislili smo u nekoj naivnoj utopiji da će stranci iz samoproklamiranog „slobodnog svijeta“ naći načina da uguše toga demona i bace ga u paklene kaljuže gdje i pripada.

Postiđeni zombiji

Osnovni problem za obične ljude na ovim našim prostorima jeste da ti demoni poraženih ideologija II svjetskog rata djeluje prikriveno i neće se javno deklarirati kao nacionalsocijalisti i mrzitelji. Izuzetak čine samo neke male, opskurne skupine besposlene i frustrirane balavurdije i običnih folklornih klovnova, kao što su Obraz, Nacionalni Stroj, Ravnogorski četnički pokret, 1389, neki Bošnjački nacionalni pokret iz Švedske!?, raznorazni budalaši sa ustaškim kapama po dernecima na Blajburgu (parafraziram bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića) i Thompsonovim koncertima.

Eksponenti tih demona i oni koji su podlegli zombijevskoj zarazi kao da se stide svoje suštine i onoga što su postali, te su se dobro prikrili i zamaskirali i formalno ponavljaju kako nemaju ništa sa fašizmom. Karikaturalno izgleda kada Ravnogorski pokret za sebe kaže da je u II svjetskom ratu bio na strani saveznika (možda su u pauzama pijanki sa italijanskim crnokošuljašima ili oficirima 2. oklopne armije III Rajha ponekad znali poslati kakvu poruku u London), ili kada se neoustaše predstavljaju kao neko predziđe europske civilizacije i kulture ili kada se sa treće strane patriotizam i „tolerancija“ pokazuju mahanjem turskim i saudijskim zastavama.

Kao što se vidi, osnovna podloga za ovako pretvaračko fašiziranje, klerofašiziranje ili nacionalsocijaliziranje proizlazi iz licemjerja (koje bi kao trebalo biti grijeh). Licemjerje se manifestira i onda kada se optužuje Francuska za zabranu burki, a ne optužuje Saudijska Arabija za zabranu svega ostalog (izuzev burki, čije je nošenje dozvoljeno), kada se vole Iran i Pakistan a za „dijasporaško utočište“ se odaberu Sent Luis, Minhen ili Geteborg, a ne Islamabad, Karači ili Isfahan, kada se skuplja pomoć za žrtve Gaze (što je u redu), a ne spominju se žrtve genocida u Darfuru ili napadi na Kopte u Egiptu (što nije u redu). Licemjerje je i kada neko nekoga optužuje za neosmanizam, a onda taj koji optužuje za male pare Rusiji proda sve što ima ili ide u Izrael tražiti saveznika, a potajno zadržati tradicionalni antisemitizam.

Istovremeno se širi jezik mržnje, posebno pred izbore, a zaštitnici „čistoće“ (bolje reći prljavštine) rasa, naroda, religija, država… se kao dušebrižnici pojavljuju i dominiraju javnošću, stvarajući ambijent i kulturu koje možemo nazvati fašističkim (bez obzira koliko se to demagoški opovrgavalo). Prizivaju se tako junaci sa Kosova polja (da opravdaju „junaštvo i čojstvo“, odnosno najobičnije grubo nasilje), pleme iz stoljeća sedmog (koje je valjda donijelo uljudbu i kulturu na Balkan... ops... oni nisu sa Balkana) ili gotski predci samoproklamiranog „temeljnog i tolerantnog naroda“ BiH. Pod firmom historijskog revizionizma i relativiziranja se pokušava na mala vrata prvo pokušava izjednačiti krvnik, žrtva i onaj ko se borio protiv krvnika, a onda će se pokušati ponovo etablirani poražene ideologije iz II svjetskog rata (koji kod nas izgleda nažalost još uvijek traje u nekim drugim vidovima).

Narod treba zaštitu od takvih prevarantskih fašista i bjelosvjetskih hohštaplera koji će huškati narod sa skupštinskih govornica, sa predizbornih šatri, sa printanih i web stranica, sa TV i radio emisija. I ta prikrivenost je najgora, ali ona je i razlog zašto se ne donosi zakon o zabrani fašističkih i nacističkih organizacija.

Mržnja prema antifašizmu

Ali je zato i hvalevrijedno kada oni koji se često vole nazivati „zadnjom utvrdom pluralizma mišljenja“ (a baniraju i zabranjuju one IP adrese sa kojih dolaze svi drugačiji komentari) konačno pokažu svoje pravo lice, odnosno izađu iz čahure pretvornosti. Povod izliva bijesa, u konkretnom slučaju neoustaša, je održavanje ANTIFA festa u Mostaru, kojim bi se kulturno i civilizacijski poslala poruka da još uvijek ima onih koji nisu podlegli zarazi. Taj pakleni oblak koji se tako „svemoćno“ nadvija nad našim prostorima je ustvari oblično mjehur od sapunice i dovoljno ga je samo načeti i on će ispuhati jako brzo. Te činjenice su postale svjesne i mnoge organizacije koje su za svoju misiju uzele i antifašističko opredjeljenje kao što su mostarska ANTIFA (koja je uradila nemjerljivo odličan posao u vrlo teškoj sredini, u podijeljenom gradu, kojeg je bolje nazvati balkanskih Belfastom, nego stolnim gradom), zatim Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju (sa uspješnim 1.Sarajevskim antifašističkim festivalom), onda pokretima DOSTA!, Akcija Građana, Mladi komunisti i Radničko komunistička partija BiH, koja djeluje u oba entiteta (što je veliko postignuće), i mnoge druge skupine i organizacije koje su u procesu ukrupnjivanja.

Za razliku od raznoraznih kvazi udruženja građana, koja su obilato podržana iz budžeta kako bi posrednim putem širile ideologije horora, ove organizacije se same snalaze i u tome je njihova vrijednost i budućnost ostvarivanja njihovog cilja. Zato su nositelji zla bijesni, jer su svjesni svoje prolaznosti i zato su reagirali na način ispod svakog nivoa.

Portal „Poskok“ je tako vijest o održavanju ANTIFA festa popratio uvredljivim slikama i ironičnim člankom. Naravno to je praćeno nizom vulgarnih i nabijenih frustracijama i bijesom komentara (sa i prijetnjama) „anonimnih surfera“ (naravno samoproklamirani pluralistički portal kakav je Poskok njima nije banirao IP adrese, kao mnogima drugima). Iza njihovog prezira, vanjske arogancije i uvredljivosti kriju se obični sram (jer svjesno podržavaju ono za šta im njihova podsvijest kaže da je zlo, pa imaju konflikt osobnosti), ali i strah i kukavičluk.

Naravno, sadašnja generacija antifašista (bez obzira na političko opredjeljenje jer nisu samo ljevičari antifašisti, i Čerčil kao okorjeli desničar je bio i veliki antinacista) nije ona koja će se povlačiti i slijegati glavama i kojoj će neko nabijati komplekse radi osvete u periodu od kraja 1944. do kasnog proljeća 1945. (usput potpuno zanemarujući ono što se desilo u periodu 1941 – 1945., kada su okupatori i njihove domaće bedaste sluge kao što su ustaše i četnici pobili na stotine hiljada nevinih ljudi). Odgovor je naravno došao od jednog našeg druga, koji je samo rekao ono što svi znaju, ali što niko neće javno da kaže (kao u bajci „Car je gol“). I onda je nastupila salva otrovnih tekstova i komentara (onih koji nisu banirani) sa Poskoka, u kojima se pokušavaju nipodaštavati antifašisti u smislu nazivanja „simpatičnim“, ali i uvredama na račun autora.

Samo su Slovenci bili partizani

Tom prilikom su poskok-majstori samo na osnovi autorovog imena izveli niz zaključaka, bez da čovjeka uopće poznaju. Tako su mu predodredili i nacionalnu i religijsku pripadnost, zaboravljajući da je i nacionalna i vjerska i religijska, kao i politička pripadnost stvar osobnog izbora, stvar koja proizlazi iz slobode savjesti i Spoznaje, a ne nasljeđuje se rođenjem. Time su potvrdili prvi aksiom kojim se neko određuje da je neonacista. Onda su nešto baljezgarili o njegovim djedovima, ponovo se služeći neonacističkim floskulama u smislu da je čitav jedan narod vakav i nakav..., naravno koristeći omiljenu poskokovu tezu koja sažeto glasi : „svi BH muslimani su u II svjetskom ratu bili ustaše, pa su onda prešli partizanima i tako izdali NDH“. Izgleda da su poskok–pisci svoje historijsko znanje zasnovali na bapskim pričama i onome što oni žele čuti, a ne na relevantnoj povijesnoj znanosti (poskoci, izbrojte samo koliko je partizanskih brigada sa „muslimanskim“ predznakom ili se raspitajte šta je to Unska operativna grupa). Niti su svi Srbi i Crnogorci bili četnici, niti su svi Hrvati i Bošnjaci bili ustaše i pripadnici Handžar divizije (u tom slučaju se postavlja pitanje a ko je bio u partizanima, možda samo Slovenci). Uzmite statistiku koja govori o poginulim partizanima u bitkama na Neretvi i Sutjesci, pa ćete vidjeti koliko je koga bilo, i naravno vaše teze će se rasprsnuti. Za češćeg posjetioca portala Poskok je evidentno zašto postoji ovaj portal, a to je širenje mržnje i dalje kontaminiranje društva.

Za jad i bijedu u Zapadnoj Hercegovini, Poskok ne traži krivce u kriminogenim (uglavnom ratnoprofiterskog tipa) domaćim elementima, nego mržnju i nezadovoljstvo usmjerava na druge strane. Nebrojeno je tekstova u kojima se napadaju Sarajevo, istočni dijelovi Mostara, drugi narodi u BiH, komunisti, antifašisti, bosanski franjevci, purgeri (odnosno Zagrepčani), pa i sama Hrvatska (koju nazivaju „perecijom“, valjda zato što nije uređena onako kako bi poskoci htjeli da ona izgleda), pa i vladajuća koalicija u Zapadnohercegovačkom kantonu (naravno ona nije iz HDZ BiH).

Traženje dežurnog krivca, a ne pospremanje ispred svojih vrata, je drugi aksiom neonacizma. U svojoj hiperkritičnosti Poskok ustvari samo jednu stvar nije javno kritizirao, a riječ je o historijskoj pojavi tzv. NDH iz II svjetskog rata (jednoj marionetskoj i lakejskoj formaciji) u kojoj se pristupilo totalnoj fizičkoj eksterminaciji Židova i Roma, masovnim i brutalnim ubijanjima, protjerivanjem i prevjeravanjima Srba i pravoslavaca, prisilnoj nacionalizaciji tadašnjih BH muslimana i ubijanjima i mučenjima svih onih koji se nisu slagali sa režimom.

Nostalgija za kvislinškim režimima

Nostalgija za kvislinškim režimima i formacijama je treći aksiom neonacizma. Zanimljivo je da oni koji bi voljeli povampirenje poraženih ideologija iz II. svjetskog rata (kod nas uglavnom u četničko – ustaškom i handžarskom obliku) uvijek pokušavaju naći opravdanje za počinjenje masovne zločine, za služenje okupatoru (kao obični lakeji), za širenje mržnje i podjela... i nikada se ne žele obazreti na nevine žrtve niti se bar formalno pokušati ispričati za ono što se desilo. Lažiranje, prikrivanje i friziranje historije/povijesti/istorije i neprihvatanje nikakve odgovornosti je četvrti aksiom neonacizma. Kao istinski ljevičar ja sam potpuno svjestan partizanske retrozije na kraju II. svjetskog rata kada je u ime osvete bez suda ili na „narodnim sudovima“ pogubljen veliki broj ljudi (od kojih je jedan broj bio krivih, ali bilo je i nevinih) na prostoru od Vardara pa do Triglava. Svjestan sam i da se Zapadna Hercegovina (stjecajem nesretnih okolnosti) od svih južnoslavenskih prostora, najviše našla na udaru te osvete. I naravno da i to treba istražiti i osuditi, ali nikada, ponavljam nikada se ne smije zanemariti jedna činjenica a to je da kvislinzi i domaći izdajnici i njihove formacije nisu jednaki sa Narodnooslobodilačkim pokretom i partizanima. Okupacija, ustaše, četnici, bjelogardejci, handžaristi i njihove djelatnosti i pokolji su bili uzrok, a partizanska osveta je posljedica onoga što su ovi činili. Uzrok i posljedica nikada nisu isto...

Na tome NDH-nostalgičarskom portalu pojavljuje se kao redovni kolumnista visoko pozicionirani član Dodikovog SNSD-a Rajko Vasić, čiji tekstovi su ravni Gebelsovim majstorima propagande. Svi u udruženom poduhvatu širenja mržnje i razbijanja svega što se može razbiti... tu nema riječi ni o kakvom ujedinjavanju, ni o kakvoj izgradnji, ni o kakvoj kreaciji... samo pozivi na podjele i uništavanje. Oni nemaju poštovanja ni prema životu, ni prema smrti... i ništa im nije sveto, jer su istinu davno prodali za „šaku masti“. Tako su i NDH-nostalgični cyber jurišnici, oličeni često u onima koji redovito daju komentare na Poskoku, isto ono što i četničko – ravnogorske „derneklije“ sa njihovih okupljanja na Manjači i Višegradu, i isto ono što i bradonje (sa obrijanim brkovima i malo dužim šorcevima) koje u zaštiti svoga shvatanja ćudoređa prepadaju parove i obične građane u gluho doba noći. I tako još uvijek kuca zmijsko srce...

radiosarajevo.ba