Priča iz 1903. o bh. kraljevima i njihovim gradovima: Ćiro Truhelka - Sutjeska i Bobovac

Na južnom podnožju brda Teševa u sredini doline, koju zatvaraju brda Brojšinovac i Vučija jama, leži varošica Sutjeska, koja je od starine slavna u bosanskoj povjesti. Više same varoši, na lijevoj obali rijeke Trstionice, koja njome prolazi, vigja se podor stare crkve sv. Grgura, koju je po predaji sazidao ban Stefan Kotromanić.

Piše: Ćiro Truhelka za časopis NADA, 15. septembar 1903. (via Infobiro)

Nablizu, uz potok Urvu, druge su ruševine, za koje narod veli, da su nekoć bile kraljevski dvor, a nešto niže, u o gustom hrastovom gaju, zaklonjenom s jedne strane brdom Ježevicom, s druge Hridom, stojimanastir sv. Ivana Krstitelja, najstariji manastir franjevački u Bosni, komu se postanje stavlja u doba, kada su Franjevci prvi puta došli u Bosnu.

Osim toga bijaše u srednjem vijeku u Sutjeskoj manastir duvna sv. Klare, a na Trstionici blizu Sutjeske drugi kraljevski dvor "Trstionica" , koji se spominje za Tvrtka I i Dabiše... Danas je Sutjeska neznatna, ali nekoć je gledala slavnih dana, a njome se nekada prosipao sav sjaj sredovjecnog dvorskog života.

Kada se bosanska država počimala razvijati i proširivati, bijaše Sutjeska i obližnji grad njen Bobovac središte državne vlasti u Bosni. Za banova bijaše tu banski dvor (curia bani), a za dobe kralja često se ona zove "kraljevskom Sutjeskom”. Tvrtko je izmjenice stolovao u Sutjeskoj ili u Bobovcu, a tu je izdao cijeli niz državnih listina, koje su važne u povjesti Bosne. Spomenućemo samo ugovor od god. 1385., sklopljen sa ugarskim palatinom Nikolom Gorjanskim i sa ugarskim kraljicama Marijom i Jelisavom, te onu povelju od god. 1390., kojom on, na vršku svoje moći, potvrgjuje prava i povlastice Šibenika, Braca i Spljeta.

I njegov našljednik Dabiša, pa i ovoga udova Jelena (Gruba) stolovahu u Sutjeskoj. Ostoja se često tu nalazio, a kad bosansko plemstvo na nj ustade, zatvorio se u Bobovcu. U Sutjeskoj dogagjale su se mnoge važne zgode u povjesti bosanskoj. Kad bi dolazilo koje poslanstvo, poklonilo bi se kralju obično u Sutjeskoj, a tu je i Tvrtko II. sklopio sa mletačkim poslanstvom g. 1423. savez proti cetinskom knezu Ivanu Nelipiću te se obvezao do slijedeće godine navaliti na Kliš. Padom Bobovca (1463.) pala je i Sutjeska. Nekoć kraljevski grad postade selo, a samo manastir životario je u njem i podržavao uspomenu na stare slavne dane. Ali i taj manastir prepatio je za vrijeme osmanlijske vlasti dosta zala. 1463. iz temelja ga razoriše.

Sultan osvajač Mehmed II. izdade Franjevcima glasovitu adhnamu, kojom im zajamčuje vjersku slobodu i slobodu zvanja, i tako se manastir opet pridignu. Godine 1524., za namjesnika Hasanbega, razoriše taj manastir po drugi put. Na njegovim ruševinama sazidaše Franjevci tek kolibu, a istom god. 1596. usmjeliše se da sazidaju nešto veću zgradu. God. 1658. uništi ga opet požar, a 1664. sazidaše ga iznova. Od tog vremena često se manastir pregragjivao j proširivao, ali svaka ta promjena stojala je skupih novaca, što su ih Franjevci morali da plate veziru i njegovim doglavnicima u ime "burunžije" (dozvole). Od zanimljivih starina, koje se sačuvaše u manastiru, spomenuti je sliku kralja Tome i mali sarkofag, u kome se nalaze, kako kazuje natpis iz god. 1859., ostanci istoga kralja, prenešeni amo iz jedne stare grobnice, koja se našla pod oltarom stare crkve. Kako su dospjeli u Sutjesku ostanci toga kralja, koji je poginuo od ubojničke ruke na Bilajskom polju, koja bi se tradicija vezala na onu grobnicu, jz koje su ove kosti izvagjene, toga ne znamo, tek Farlatti zabilježio je, da je ta grobnica kraljeva, a narod vjeruje, da su one kosti kraljevske te ih pijetetom čuva u crkvi.

* Prešav više Sutjeske drvenom ćuprijom Trstionicu, vodi nas put gore preko Poljanske rijeke u tijesnu poljansku dolinu, koja se mjestimice tako suzuje, da je valjalo iz stijene isjeći stepenice, kojima se penje uz krš (t. zvo Ljestvace). Prešavši tjesnac, Sutjeska se širi, a na sastavku potoka Borovice i Miokovice, koji sačinjavaju Poljanski potok, ugledaćemo strmu, krševitu kosu, a na njoj podor grada Bobovca. Ta kosa ogranak je planine Dragovica, a diže se strmim stijenama u više stepenica iz dola. Na vrhu nalazi se podor grada, koji narod zove gornjim gradom, a na stepenici pod njim podor je donjega grada.

Ostanci tog grada danas se slabo razabiru; zidovi oboreni, rastrošili su se na buri i vremenu, gusta ih je šuma i grmlje obraslo, a samo mjestimice nadvisio je još koji komad bedema izokolni krš. U gornjem gradu razabire se još komad ćoška velike četveraste kule, u donjem prostrano, zidom opasano dvorište, a na srijedi mu studenac. Ostali raspored nejasan je i ne da se lahko razaznati. Tek pomnijim istraživanjem i prekopavanjem mogla bi se pouzdano ustanoviti prvobitna osnova grada.

Kako ga danas vigjamo, svaki nam kamen govori, da ga je nesmiljena neprijateljska ruka razorila, a ako je igdje još ostao kamen na kamenu, valja to pripisati tvrdoći kamena, koja se opirala razornoj ljudskoj ruci. Taj grad Bobovac od starine je slavno mjesto, u kome su bosanski banovi i kraljevi najragje stolovali. Kralj Stefan Ostojić spominje u svojim listinama "slavni dvor kraljevstva mi u gradu Bobovcu", a Stjepan Toma nazivlje Bobovac "naše stono mjesto". Sredinom XIV vijeka bilježi povjest prvu slavnu epizodu, koja se oko Bobovca odigrala. Ban Stjepan Kotromanić, slijedeći primjer oca svoga, išao je za tim, da svoju banovinu što više proširi. Godine 1349. ote Srbima Travunju, kojom su do tada Vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj državi, a car Dušan, da se osveti banu, provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je već onda bio glavno mjesto u Bosni.

U Bobovcu bijaše i kći banova Jelisava, a car ie nugjao banu mir jedino pod uvjetom, da mu dade Jelisavu za ženu. Ali u bana bijaše ponosa, te nehtjede, da mu rogjena kci bude plaća za mir, pa stoga odbi carev upros.Dušan stade Bobovac opsijedati, da otme grad i Jelenu. Zaludu mu je bilo biti tvrdi krš, na komu stajaše Bobovac, jer je bio još tvrgji nego Ji prkos bana bosanskoga, te ne klonu ispred srpske vojske. Dušanu je valjalo praznih ruku ostaviti Bobovac te se vratiti kući, a ban Stjepan Kotromanić izagna 1351. zadnju srpsku četu iz Bosne. Kći banova, Jelisava, koja je prezrela krunu Dušanovu, postade poslije žena Ljudevita, kralja ugarskog i hrvatskog. Sinovac i našljednik Stjepanov Tvrtko odabrao je Bobovac svojom prijestonicom; on je tu rado živio i izdao poviše listina, megju inim i onu od g. 1375., kojom oslobagja Dubrovčane od poreza u Bosni.

Za rata, što ga je vodila prvih godina XV. vijeka stranka Ostojina i Tvrtka Tvrtkovića ili bolje ugarska i narodna bosanska, zatvorio se Ostoja u Bobovcu. Hrvoja opsijedao je grad, u komu se uz kralja nalazila žena mu Kujava i bosanska kruna1) (god. 1403.). Ostoja spremao se da bježi iz grada, te se dogovarao s Dubrovčanima, da ga dočekaju lagjom u Drijevima i odvezu u Dubrovnik. I zbilja pogje mu za rukom uteći i doći u Budim pred Sigismunda, u koga isposlova, da je poslao bana mačvanskoga Ivana Marotha na Bobovac, da razbije Hrvojinu vojsku i izbavi kraljicu Kujavu i njenu djecu, koji ostaše u Bobovcu. Maroth rastjera Bošnjake i stavi ugarsku posadu u Bobovac, Vranduk i druge gradove niz Bosnu. Ali kruna bosanska, koja se čuvala u Bobovcu, ostala je u rukama Ostojinim, koji ju je držao i onda, kada je bio svrgnut, a Tvrtko II, zasio na prijestö.

Tek kada je Ostoja umro, a Tvrtko II. se po drugi put zakraljio, mogao se je ovaj dati krunisati bosanskom krunom. Za ove opsade Bobovca služahu kralju Ostoji osobito vijerno braća Radivojevići, Grgo i Vučić, a Ostoja ih za njihovu vijernost nagradio godine 1408. Kada je Tvrtko II. zasio na vladu, odabra i on Bobovac svojim stönim gradom, a od državnih listina, što ih je tu izdao, osobito je spomenuti onaj začudni ugovor, kojim nakon svoje smrti obećaje bosanski prijestö knezu Hermanu Celjskom (1417.). Iza kralja Stefana Tome vigjao je „kraljevski Bobovac" i susjedna mu „kraljevska" Sutjeska dosta sjajnih dana i mnoga poslanstva dubrovačka i drugih susjednih država. Godine 1444. izdao je onu listinu, kojom slavnom junaku Sibinjaninu Janku kao priznanje za njegova junaštva daje godišnju plaću od 3000 dukata, a još godine 1457. stolovao je Toma pod kraljevskim gradom Bobovcem u Sutjesci.

Tek sin mu Stjepan Tomašević ostavi Bobovac i prenese prijestonicu u Jajce, koje se od početka XV. vijeka počelo širiti i sticati sve veću važnost. Koliko je bila dična prva pojava Bobovca u historiji, toliko je bila žalosna epizoda, kojom Bobovac zaključuje svoju eksistenciju. Kada je naime godine 1463. silni osvajač Mehmed II. prešao Drinu da osvoji Bosnu, pade mu vojska pod Bobovac. Kralj je bio pošao u Jajce, da okupi tamo vojsku oko sebe, koja bi imala suzbiti Osmanlije, a u Bobovcu osta nešto posade pod zapovijedi kneza Radaka. Radak, nadajući se u turskoj službi svojoj sreći, i ne pomisli na obranu, već ponudi sultanu sam predaju grada. Sultan uze grad, a izdajicu dade u ime plaće strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, a dajući tu osudu, govoraše: kako li će Radak njemu služiti, kad je svome rogjenome vladaru bio izdajica.

Narod oko Bobovca jos danas pokazuje onu stijenu, pod kojom je izdajica našao plaću svoju, te je po njemu zove Radakovicom. Osvajači ne ostaviše u Bobovcu ni kamena na kamenu, već ga do temelja razoriše, a grad nestaje gotovo sa površine zemlje, te mu u dalnjoj povjesti Bosne nema više ni spomena. Ono malo podora, što je još ostalo na onom pustom, strmom kršu, što se na buri i vjetru razasulo, tek je jedna od najsvetijih relikvija bosanskih, jer je svaki kamen tamo svjedok nekadanje slave bosanske, ali i — rasula Bosne.