Predrasude i zablude o donorima i bajkerima

Svako ima pravo na svoje zablude i predrasude - no, do kada?

Piše: Mladen Jeličić Troko, za radiosarajevo.ba

Prošle nedjelje sam potpuno neočekivano prisustvovao jednom događaju koji me istinski dojmio. Moja supruga i ja se trenutno nalizimo u Pisi u posjeti kćerci  Miji koja se ovdje nalazi već šestu godinu i gdje joj je transplantiran  bubreg , a sada čeka na transplantaciju pankreasa- gušterače. Najvjerovatnije sam iz navedenih razloga znatno osjetljiviji na bilo koju priču o doniranju organa i dobrotvornim akcijama tog tipa u odnosu na ostale.

Moj talijanski prijatelj Amel Oručević  iz Breze, donesen je u Sienu 1994. gdje mu je nakon više intervencija sanirana teška, u ratu stečena povreda noge (jedno vrijeme je čuvao svih 18 šarafa iz noge, metalne šipke mu nisu dali iznijeti iz bolnice). Danas vodi uspješan restoran  ''La luna nel lago'' u Toskani, blizu ''Pučinijevog'' jezera.  Mjesto pod imenom Massaciuccoli  je ovim dobilo jedinstven restorana sa bosansko-talijanskom hranom u kojem se maslenica i njoke u pestu međusobno slažu i nikome ne smetaju. Desetak vrsta pica, bamija, špageti, dolme i još poneko jelo iz lokalne kuhinje, te poneki eho Bosanske sofre... No sve ovo navedeno me nije ponukalo da pišem.

Razlog  je što sam u mom dosadašnjem poznavanju Talijana shvatio kako imaju nevjerojatno izgrađenu svijest o potrebi pomoći drugima. Nestvaran je broj humanitarnih organizacija raznih vrsta. Njihov 'Crveni križ' odvodi i dovodi bolesnike na preglede, obilaze stare i daju im terapiju, plaćaju im račune na pošti i u bankama. Tijekom prošlog rata i poračja  su veoma mnogo pomagali raznim pojedincima i grupama iz BiH.

Amel je svakako jedan od onih kojem su pomogli i pružili mu ruku prijateljstva. Ja sam u ovih pet godina upoznao desetak Bosanki i Bosanaca koji su svoj život nastavili ovdje nakon liječenja, zahvaljujući  pomoći lokalnih ljudi na koje se i nakon tolikih godina uvijek mogu osloniti.

U prošlu nedjelju smo se dogovorili da navratimo na ručak kod Amela u ''Lagunu''.  Nemalo sam se iznenadio vidjevši na parkingu stotinjak vrhunskih mašina  sa dominantnim logom Harley Davidsona. Bajkeri su sjedili svuda uokolo, razgovarali i pijuckali uglavnom sokove. Nigdje ni  spomena o scenama koje su neizbježne u  Hollywoodskoj produkciji. Nigdje očekivanih rekvizita - ni boksera, ni noža, ni tuče.

Većina ovdje prisutnih pripadaju prije ''pristojnom''  i ''običnom'' svijetu koji imaju svoje poslove, radno vrijeme i naravno plate. Najvjerojatnije ne male, jer ovi motori su veoma skupe igračke. Za nov Harley je potrebno izdvojiti od  7.990 pa do preko 30.000 dolara.

Sve je izgledalo potpuno tiho i normalno, jelo se, pričalo, veselilo. Tu je bio i prilično dobar band sa repertoarom ranih sedamdesetih:  Doorsi, Stonesi, Hendrix, Zeppelini, The Who, AC/DC.

U jednom trenutki bajkeri su ušli u restoran da, kako sam poslije saznao, potpišu donorske kartone. Sve se odvijalo nekako s nekom radošću i zadovoljstvom, kao da su svi bili svjesni bitnosti i uzvišenosti svog čina.

Stotinjak njih uglavnom su pripadnici ''Golden Drakes', jedne od većih bajkerskih  grupa poznatih diljem svijeta.

Dakle te nedjelje njih stotinjak je potpisalo da u slučaju iznenadne smrti njihovi organi imaju biti dati nekome kome znače život, odnosno imaju biti najhitnije prebačeni u neki od transplantacionih centara.

Stalno mi se nameće pitanje bez pravog odgovora. Zašto 'negativci' (po uvriježenoj predrasudi koju mnogi imaju prema bajkerima) čine vrhunaravno dobročinstvo. U mojoj Bosni gotovo se svi - od studenata do univerzitetskih profesora, radije odlučuju da svojim ostatcima hrane crve, a ne pomognu ljudskom biću da preživi i da mu produže život.

Ja sam svoj stav i mišljenje o bajkerima promijenio, od sada ću na njih gledati s poštovanjem i blagonaklono, a i vi možete bar nešto promijeniti kod sebe, potpišite donorski karton.

Mladen Jeličić Troko, Pisa juli 2012.