Poruka premijeru: Dženaza je mjesto na kojem se šuti

Bog nas je kaznio na različite načine, a dao nam je i Nermina Nikšića za premijera Federacije BiH. Kojem su, izgleda, proradile emocije. I odvele ga u Veliku Kladušu, nadženazu Hasiba Mahmića, Vildana Pehlića i Almira Kasumovića, navijača fudbalske reprezentacije BiH koji su poginuli u saobraćajnoj nesreći u Poljskoj, na povratku sa utakmice Litvanija - BiH.

Piše: Asaf Bečirović za Oslobođenje

Fino, glede emocija. I ostalo bi tako da premijer, ponukan valjda kamerama i svjetlošću pozornice, nije progovorio.

Sudeći po onome što je rekao, bolje da je šutio. Tim prije što je dženaza, pogotovo ova kojoj je on, zajedno s hiljadama drugih prisustvovao,mjesto na kojem se, ako se već ne umije proučiti Fatiha i klanjati dženaza-namaz, šuti. I tačka. No, vajni premijer je, na nesreću, odlučio govoriti. Rekao je u kamere Federalne televizije:

"Ja sam ponosan da sam danas bio ovdje, žao mi je što je taj povod, ali se nadam, ako Bog da, da je ovo početak jedne nove Bosne i Hercegovine u kojoj se nećemo dijeliti ni po političkoj ni po etničkoj ni po bilo kojoj drugoj političkoj pripadnosti. Svak će živjeti svoj život, poštovati sebe i svoje, ali uvažavati druge i biti svjestan da imamo samo jednu domovinu".

Najprije, zašto bi premijer ili bilo ko drugi, makar dolazio iz Socijaldemokratske partije BiH, bio ponosan zbog toga što je prisustvovao dženazi trojice mladića! Bio sam na sijaset dženaza, ali nijednom ne osjetih ponos zbog toga. No žalost za onim što preseli. Uzgred, dženaza me uvijek podsjećala i na to da smrt dolazi i po insana i po hajvana.

I po čemu je, premijeru, smrt tri mlada navijača BiH "ako Bog da, početak jedne nove BiH u kojoj se nećemo dijeliti..."? Ni po čemu! Makar je to premijer, nagađam, govorio u kontekstu činjenice da je cijela BiH (čisto sumnjam) slavila odlazak naših fudbalera u Brazil, na svjetsko fudbalsko prvenstvo.  

Neko je, u euforiji nakon tekme u Kaunasu, rekao kako bi se naši političari (dakle i Nikšić) trebalo da ugledaju na naše fudbalere. U pravu je. I Emir Spahić, kapiten fudbalske reprezentacije, bio je na dženazi. I šutio.

Premijer je trebalo na njega da se ugleda. Ovako, čovjek se ne može oteti dojmu da premijeru jesu potrebni savjetnici, ali i stručna pomoć. To mi je pokazala i interna anketa koju sam, u povodu premijerove izjave, proveo među poznanicima i prijateljima. Zanimljivo je koliko je premijerova familija bila prisutna u odgovorima ispitivanih.