Odlazak velikana | Kako je nastala Sidranova "Srebrenica": Kad do neba vrišti materino srce

Željezno oružje

A do neba vrišti

Materino srce?

(Abdulah Sidran)

Piše: Faruk Vele

Veliki bosanskohercegovački književnik Abdulah Sidran preminuo je danas u 80. godini.

Pored brojnih djela kojima je ostavio neizbrisiv trag u našoj knjiženost, poznato je da je Sidran autor Pjesme o Srebrenici koja je, uz Srebrenički inferno preminulog maestra Đele Jusića i Džemaludina Latića, zasigurno jedan od najvećih kulturnih spomenika događajima u istočnoj Bosni jula 1995. godine, svojevrsna bosanska Gernika.

"Bijaše to prije više od deset godina, kad me naše sestre iz Srebrenice zamoliše da napišem i sa scene na marindvorskom trgu, ispred Parlamenta BiH, izgovorim nekoliko rečenica priličnih datumu i okolnostima. Istoga časa, moje je srce prestalo da kuca! Ja o tome ne mogu govoriti pred 15 hiljada ljudi, a da ostanem živ, da se ne skljokam s pozornice, da im upropastim događaj! Nije moguće. A odbiti se ne može! ", govorio je autoru ovih redaka ranije akademik Sidran.

To su situacije kada se, smatra slavni pisac, može izići samo uz pomoć umjetnosti.

"S mješavinom osjećanja tuge i ogorčenosti, izruke sastavim poemu Srebrenica i u nju ukrcam sve što me opsjedalo tada, jednako kao i danas: odnos međunarodne zajednice prema BiH i tragediji njenog bosansko-muslimanskog naroda. Poemu je - strahovito moćno! - na Trgu kazivao naš veliki glumac Izo Bajrović i ja sam mu na tome trajno zahvalan. Kazao mi je, kasnije - a zagrlio me lijevom rukom preko oba moja ramena - samo jednu rečenicu: Da sam ja, dragi Avdo, ono morao još jednom pročitati, prslo bi mi srce!", rekao je Sidran.

Sidranova knjiga "Suze majki Srebrenice" objavljena je na tri jezika: bosanskom, engleskom i arapskom.

Kroz plač, suze i bol majki Srebrenice, napisali su recenzenti djela, pristupamo spoznaji istine koja se desila u jednom trenutku ljudskog bitisanja dok je savjest Evrope, ali i cijelog svijeta spavala. Kroz samo par dana desila se tragedija od koje se sam kosmos tresao, mjerena planetarnim razmjerama i naknadno obilježena jedino mogućim imenom GENOCID.

"Zapravo pojavom poeme akademika Abdulaha Sidrana Suze majki Srebrenice mi se na određen način budimo iz bunila, umivamo i zalivamo cvijet nade, života i opomene, a sve kako bi istinski pojmili da je ljubav majke, makar i suzom iskazana, ona jedina iskrena i nepatvorena ljubav koja nas uvijek i iznova vraća da je čitamo, shvaćamo i razumijemo u vremenu koje svjedočimo", ostat će zapisano.

Pjesma o Srebrenici

Bolje da je nema

Nego da je ima

Ovakve

Kakva danas jeste

Naša Srebrenica.

Ni mrtvo ni živo

U njoj

Boraviti ne može

Pod olovnim nebom

Od olova zrak

Niko još nikada

Nije naučio

U pluća udisati

Iz nje bježi sve

Što ima noga

Su kojima može

I ima iđe

Pobjeći

Iz nje bježi sve

I ono što niđe

Nego pod zemlju crnu

Nema pobjeći

Pravoslavci bježe

Pridošli i domaći

Muslimani bježe

Domaći i pridošli

I koji je bio

Živ nekako ostao

Otišao pa se vratio

Ni jedne zime sa ljetom

Nije sastavio

Niti jednu jesen

Sa proljećem

Nego je gledo

Da što prije opet

Iz Srebrenice ode

Šta je bilo

Komšija nam katolika

A njima je Srebrenica

Stotinama godina

Bila milo

i prelijepo

Stono mjesto

Njihove dobre

Plemenite udruge

Otišli su odavno

Kano da su

U svojoj mudrosti

Znali da će doći vrijeme

U kom više neće biti

Dobre Srebrenice

Govore nam

Deset nam godina govore

Kako je u Bosni

Prestao rat

Uče nas

I pisane nam upute o tome šalju

Kako je u našoj državi

Bosni i Hercegovini

Prestao rat

I kako više niko

Ne smije

Gledati u prošlost

Zar oni

Uistinu vjeruju

Da smo živi mi

Koji ovdje stojimo

I sa ovog mjesta

Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi

Zar misle da se zove zdravlje

Zar misle da se zove razum

Ono što je u nama preostalo

Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?

Zar ne vide, zar ne čuju

Zar ne znaju, da smo mi,

Šta nas je preostalo, mrtviji od svih

Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,

Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,

Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?

Ne date nam

Da u prošlost gledamo!

A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete:

U budućnost gledajte!

A mi nju

Nikakvu i nigdje

I nikako ne vidimo

Nit vidimo da ona

Ikakvijem okom

U nas gleda

A kamo li da nas vidi

I o nama brine

Mi imamo sadašnjost

U koju se ljudskim okom

Pogledati ne može

Mi isti

Od olova zrak

U našoj Srebrenici

Koje više nema

Dišemo sa onima

Čije su oči

Čije su ruke

Čije su duše

U našoj krvi ogrezle

I samo se oni

Mogu radovati

Vašoj komandi

Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo

U šta mi to drugo

Nego u nju

Imamo gledati?

Zar možete

Materi kazati

Da ne gleda sina?

Zar sestri možete

Komandu slati

Da ne gleda brata?

Uzmite nam oči –

Al ne učite nas više, ne šaljite nam više

Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite,

Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,

Rat prestao malčice, dok se i same, prekodana,

Varakamo da je tako, i da jeste prestao!

Ali su unas, i ljeti i zimi – i već je sedamnest godina

Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noći.

Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije

Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe

Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,

Milo i drago – od života rastavio!

On nam, danas, Mir u Srebrenici čuva!

Kako da spava srebrenička majka?

Čim sklopi oči, eto rata na vrata, eto one sekunde

U kojoj je vidjela kako se, pod četničkim nožem,

Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!

Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, proučenih

Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oči spusti,

Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog

Sina!

Kako da živimo sadašnjost?

Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, među nama ovdje nije, a jest živa!

Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,

Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a

Kamo li na ulicu izić! Četvero je djece izgubila! Ako

Bi na ulici ikakvo momče il djevojče srela, pa joj koje

Od njih na koje od njenih zaličilo – srce bi joj prslo, u

Četiri stotine komada!

Je li to Mir?

Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti

Željezno oružje

A do neba vrišti

Materino srce?

Kad zlikovac

Promijeni košulju

Pa u njoj

Pod našim kućama

I našim pendžerima

U našoj Srebrenici

Čuva naš mir?

Vama jeste vaša

A nama

Nikako nije

Naša prošlost prošla!

Nit će proći

Niti može proći

Dok olovno nebo

Od srebra Srebrenicu

Našu prekriva

Dok pod njenim

Od olova nebom

Olovni zrak

I olovne

Od zraka zalogaje

Dišemo i gutamo

S onima što jesu

Promijenili košulju

Al srce pod košuljom

I u srcu mržnju

Niti su mijenjali

Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste

Nama nije

Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati

Nemojte nas vraćati

U tu i takvu

Od olova

Srebrenicu

Nego

Barem na tren jedan

Pogledajte gdje vam se

U dušama

Po knjigama

Zagubilo zrno

Istine i Pravde

Ako u svom srcu

Barem jedno

Od Pravde i Istine

Zrno pronađete

Od dobra i srebra

Srebrenu i dobru

Ljepoticu

Srebrenicu –

Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde

I zrno Istine

Pronađite!

Srebrenicu –

Srebrenici vratite!

A mi ćemo se

Uz Božiju pomoć

Što žive što mrtve

Odmah u nju vratiti

Neka se

Uz Božiju pomoć

Sastave i smire

Sve

Od svijeh vremena

Srebreničke duše

I

Duše ove naše

Žalosne i mrtve

Sa živim dušama

Svih naših mrtvih