Nihad Kreševljaković: Naše osmomilimetarsko oružje

Zahvaljujući njoj, moja memorija je potpomognuta trakom od 8 mm na kojoj su zabilježene mnoge dramatične scene koje su se dešavale tog dana u našoj ulici.

Piše: Nihad Kreševljaković za Al Jazeeru

Kako smo imali samo tri kasete, a struje često nije bilo, mnoge materijale smo kasnije presnimavali nečim novim vjerujući kako je to bitnije od onog što je već bilo snimljeno. To nije bio slučaj sa materijalima snimanim sunčanog drugog maja. Oni su ostali sačuvani u potpunosti. Nije bilo nikakve sumnje da je drugi maj bio poseban dan, ne samo nama, već svim građanima i građankama Sarajeva.

Bilo je podne kada se pucnjava intenzivirala. Činilo se da puca sa svih strana. Meci su fijukali kroz zrak. Cijeli komšiluk se već skupio u skloništu koje se nalazilo u Domu za djecu sa posebnim potrebama - Mjedenica.

Mama se previše sekirala pa smo odlučili i sami da se povučemo sa ulice. Bilo je i nekih komšinica. Izvana se i dalje čula pucnjava, ali buka ljudi u skloništu ju je činila tišom.

Činilo se kao da namjerno svi blebeću kako bi zaglušili buku pucnjave koja je dolazila iz grada. Povremeno bi neko od starijih malo zagalamio kako bi mogao bolje da čuje vijesti preko tranzistora. Mlađi bi se baš tada najviše cerekali. Odjednom, začula se strašna eksplozija. Granata je odvalila negdje u komšiluku. Nastao je tajac.

Naime, do tada su uglavnom korištene minobacačke granate kalibra 82 mm. Bilo je jasno da je ovo nešto ozbiljnije. U narednim danima postat ćemo eksperti koji će po zvuku razlikovati šaroliki neprijateljski arsenal: snajperi, „sijači smrti, VBR-ovi, granate od 82 mm, 120 mm, 122 mm ili 150 mm. Minobacači će nam naspram ovih kasnije navedenih izgledati kao dječja igra. Tek kao prilog zvukovima rata spomenuo bih ovdje i modificirane avio bombe „krmače“ koje će krajem 95. neprijatelji ispaljivati sa nekakvih lansera a koje bi pravile ogromne kratere.

Dijete od straha grizlo vlastitu ruku

Uglavnom, taj prijelaz sa 82 mm na veće kalibre upamtio sam dobro. Nakon tog strašnog zvuka koji se začuo negdje u blizini, u skloništu je nastupila potpuna tišina.

"Ovo je bilo blizu", rekao je neko.

Ubrzo je raspalila i druga. Eksplozija je bila još jača. Treća eksplozija zatresla je zgradu u kojoj smo se nalazili. Bilo je svima jasno da granate padaju sve bliže i bliže.

Od naredne su već popucala neka stakla na zgradi. Nastupila je prava panika. "Djeca,djeca...", neko je povikao. Dio djece nalazio se u slabije zaštićenom dijelu zgrade pa su ljudi potrčali da ih prebace u zaklonjeniji dio skloništa. Prvi koji je potrčao bio je Mido.

Sve se odvijalo tako brzo kao da je neko pritisnuo tipku za brzo premotavanje trake. Granate su padale uokolo i cijela zgrada se tresla. U trenutku kada je posljednje dijete prebačeno granata je spucala u zid pored samog skloništa tako da su se sasula sva stakla a cijeli prostor bio je obasjano nekom zastrašujućom svijetlošću.

Po prvi put smo mogli osjetiti barut i prašinu pod svojim jezicima. Neka od djece su histerično vrištala. Mali Stipe, koji je među zadnjim prebačen, bio je pod pravim šokom. Grizao je vlastitu ruku. Uzalud su bili pokušaji da ga smire.

Kompletan tekst pročitajte na ovom linku.