Nihad Hebibović: Rađanje bosanskog političkog jezika

U izdanju izdavačke kuće "Vrijeme" tokom minulih dana sarajevskog sajma knjige, svjetlo dana ugledala je knjiga "Bošnjaci – nacija nakon genocida“ bosansko - američkog politologa Jasmina Mujanovića.

Piše: Nihad Hebibović

Riječ je o studiji koja tretira političku historiju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, odnosno studiji koja razlaže historijski razvoj bošnjačke nacije, o knjizi koja prati osnovni tok savremenih političkih procesa u Bosni i Hercegovini, ali o knjizi koja utemeljeno polemizira sa budućnošću i perspektivama bošnjačke nacije i države Bosne i Hercegovine.

Mujanovićeva knjiga „Bošnjaci – nacija nakon genocida“ prvobitno je objavljena na engleskom jeziku a za odličan prevod na bosanski jezik pobrinuo se Sanin Mirvić, a uredio urednik izdavačke kuće "Vrijeme" Kenan Efendić.

Autor u predgovoru bosanskom izdanju ističe da je u bošnjačkom nacionalnom interesu osmisliti nacionalni dogovor ili program koji će osigurati apsolutan suverenitet i teritorijalni integritet države koju Bošnjaci smatraju svojom jedinom domovinom.

Misliti bosanski

Takva vrsta programa nije moguća bez onoga što bih se usudio nazvati bosanskim političkim jezikom. Mujanović je knjigom „Bošnjaci – nacija nakon genocida“ dokazao da je moguće istovremeno pisati na engleskom a misliti na bosanskom političkom jeziku, što ne polazi za rukom ni većini autora koji pišu isključivo na bosanskom jeziku u lingvističkom ali ne i u političkom smislu. Stoga je prisustvo autentičnog bosanskog političkog jezika, onog jezika kojim govori novija generacija i grupa bošnjačkih intelektualaca i javnih radnika, jedna od najvećih vrijednosti pomenute knjige.

Politički jezik Mujanovićevih „Bošnjaka“ prevazilazi žrtvenički narativ koji je do sada bio predominatno prisutan u bošnjačkoj politološkoj literaturi. Naime, Mujanović govori o naciji nakon genocida koja posjeduje svoju vitalnost i nužan demokratski pluralizam, a ne o "izgenocidisanoj" naciji koja je trajno osakaćena, unižena i obilježena tragedijom zločina koji je nad njom izvršen.

Iz pozitivnog i optimističkog odnosa po pitanju "stanja nacije", proističu i Mujanovićevi politički prijedlozi u završnom dijelu knjige, o kojima se može polemizirati sa odobravanjem ili negodovanjem, ali svejedno oni sami po sebi govore da je proces nacionalne identifikacije Bošnjaka završen, iako, naravno, njen politički život u djelatnom smislu tek počinje.

Tu dolazimo do spoznaje o prednostima onoga što se može nazvati mladom nacijom. Bošnjaci su stari narod ali ujedno mlada nacija. Politički doprinos Mujanovića bošnjačkoj samosvijesti je demistifikacija uvjerenja o zakašnjelosti nacionalne afirmacije bošnjačke nacije. U knjizi je, što je po mom sudu njena najveća vrijednost, na jedan naučan način sa pleća Bošnjaka skinut teret koji se sastajao u uvjerenju da su Bošnjaci zakasnili sa svojim nacionalnim samopotvrđivanjem.

Mujanović analizirajući historijske prilike dokazuje da ono što je u pojedinim historijskim epohama bilo interpretirano kao oportunizam bošnjačke političke elite nije nužno oportunizam sam po sebi, nego da je postojao specifičan historijski kontekst u kojem je i politička borba za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake u okviru različitih i širih državnih uređenja i sistema, u kojem je borba za više autonomije naroda i države, bila jednako važna kao i borba za samu nezavisnost i državnost.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba! 

Primjera radi, s obzirom da nisu postojale nikakve garancije o opstanku samostalne države u periodu Gradaščevićevog pokreta za autonomiju, a imajući u vidu u kakav vrtlog historijskih dešavanja je Balkan nekoliko decenija poslije ušao, postavlja se pitanje, kako bi se cijela stvar sa nekom ranije stečenom nezavisnošću Bosne i Hercegovine završila i šta bi uopće bilo sa Bošnjacima.

Zmaj od Bosne

Bošnjaci nisu bili spremni za nacionalnu revoluciju u devetnaestom stoljeću, ali se bošnjačka spremnost za istu pokazala u dvadesetom stoljeću jer odbrana od agresije nad Bosnom i Hercegovinom nije samo bila odbrana države (premda je to bio glavni cilj ali i razlog zbog kojeg su Bošnjaci bili izloženi genocidnom nasilju) nego je to bila svojevrsna nacionalna revolucija, odnosno rađanje nacije.

"I kada čovjek ne bi imao mozak, nego samo oči, golim okom bi vidio i shvatio da svjedoči – rađanju: Sve se rađa: država, nacija (novo rađanje drevnog bošnjačkog naroda!) vojska, vlast i svijest o sebi i drugima. Baš sve je kao kod poroda: krv, znoj, krici i vrisci; sluz i sukrvica, jecaji i uzdasi. Svjedočimo, dakle, rađanju, onome djelu procesa rađanja u kome je dominanto osjećanje muke i boli. Potom slijedi radost. Beskrajna, svemoćna ljudska radost". Tako je, u svojim ratnim putopisima, 1993.godine, kao da je već tada čitao ono što je Mujanović objavio danas, pisao rahmetli akademik Abdulah Sidran.

Šire od impresija koje stoje zabilježene u redovima ovog kratkog osvrta na knjigu, Mujanovićeva studija otvara niz drugih tema čijem se promišljanju čitatelj može posvetiti. Ona ne otvara lažne dileme oko toga čija je Bosna niti na bilo koji način u svome liberalnom duhu i tonu pledira na bilo kakav nacionalni ekskluzivitet, ali istovremeno i ne bježi od mogućnosti bošnjačke nacionalne ali ujedno i građanske države kao koncepta, s obzirom na činjenicu da hrvatska i srpska nacionalna politika odustaju od ideje Bosne i bosanske državnosti. Riječju, dekriminalizacija koncepta bošnjačke nacionalne države sa liberalnih pozicija jedno je od obilježja knjige.

Svrha genocida nad Bošnjacima kao i razlog zbog kojih je na njih bilo primijenjeno genocidno nasilje bio je pokušaj da se trajno ukine mogućnost postojanja države sa bošnjačkom većinom. Pokušaj je propao, Bošnjaci nisu. Budućnost pripada strpljivima.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba