Neven Anđelić: Uzoriti gospodin

Uzoriti gospodin Vinko Puljić uporno dokazuje svoju bliskost s pukom baš kao što i priliči jednom kardinalu čija je osnovna briga skrb za svoje pučanstvo. Njegova humanitarna misija prosvjetljenja razbojnika, ratnih zločinaca, te osoba optuženih za činjenje istih, djelovanje je koje treba biti ideja vodilja ne samo katoličkom kleru, već svim vjerskim dostojanstvenicima. Uvijek treba biti uz svoj narod, pa i kada je najteže.

Svojim obilaženjem bosanskohercegovačkih kaznionica, sudeći po izvorima bliskim katoličkom vođstvu, uzoriti gospodin dokazuje zbiljnost povjesnih bespuća kada su nastale ideje zapisane u svetim knjigama. “Tko tebe kamenom, ti njega kruhom”, jedna je od izreka koju vrhbosanski kardinal pretvara u djelo počašćujući svojim posjetom one koji takvu privilegiju svojim nedjelima nisu zaslužili. Mnogi svećenici, ali i obični, dobri ljudi, ukazuju na dobro “zabludjelim ovčicama” sopstvenog stada i, čineći njima dobro, nadaju se da će ih inspirirati da i oni počnu manje bludjeti, a više dobrog činiti.

Duhovna skrb uzoritog gospodina Puljića, koju nije uskratio čak ni zločincu Branimiru Glavašu, je značajna gesta jer primjerom dokazuje da smo svi jednaki pred svevišnjim (koji vjeruju u takav svijet), pa čak i najgori među nama mogu očekivati  privilegiju pastoralnog posjeta najuzoritijeg među katoličkim pučanstvom Vrhbosanske nadbiskupije.

Opće je poznato da smo svi jednaki, bilo pred svevišnjim bićem ili bićima (tko vjeruje u takvu postavku), bilo pred zakonima na zemlji, pa ne bi trebalo pretjerivati ističući “najuzoritijeg”, ali je točno da je jedinu višu čast i, uvjetno kazavši, znakovitiju, ako ne bolju skrb, odbjegli Osječanin mogao dobiti od izvjesne osobe s adresom u Vatikanu.

Zamišljam naslov “Papa u posjetu, doduše pastoralnom, osuđenom ratnom zločincu”, i niti malo mi se ne sviđa. Pa ako nešto nije dobro za papu, zašto bi bilo za kardinala ili čak za samo običnog građanina poput uzoritog gospodina Puljića.

Razumljiva je žrtva gospodina Puljića, koji je odvojio vrijeme od dobrih pučana sarajevsko-zeničke kotline, od ljudi koji iskreno vjeruju i poštuju kršćanska načela, da bi pomogao onima koji nisu zaslužili, onima koji su činili zlo onima dobrim ili, kao ratni zločinac, činili zlo onima koji nisu iz istog stada i o kojima skrbe neki drugi pastiri.

Ne treba sumnjati da bi Vinko Puljić uvijek odabrao, da može, družbu i službu s dobrim ljudima svojega stada, ali se vjerojatno, kao dobri kršćanin, odlucio na samožrtvu i održao svetu misu za one čija djela nisu sveta. Te mise se služe u mnogim kaznenim ustanovama, obično od hijerarhijski znatno nižih vjerskih dostojantvenika, ali kada to jedan kardinal čini, onda to privlači pozornost javnosti koja se ne pita šta čini uzoriti gospodin Puljić s ratnim zločincem Glavašem, već što će to (našem) kardinalu da uopće pohodi, uvjetno rečeno, dvore ratnog zločinca.

Od svih kažnjenika u Zenici, sudeći po interpretaciji urednika Katoličkog tjednika Josipa Vajdnera, kardinal je posebice razgovarao samo s dvojicom; “s Purdom i Glavašom” od kojih je prvi osumnjičen, a drugi pravosnažno osuđen za ratne zločine.

Nisu ova dovjica bili jedini cilj posjeta jer, navodi Vajdner, Puljić se “zanimao za život svih drugih zatvorenika”. Primjetno je da tko god je organizirao ovaj posjet razlučio je zeničke kažnjenike i zatočenike u različite kategorije, te posebice izdvojio pomenute Purdu i Glavaša. Prateći iskazanu skrb u prošlosti prema vjernicima, te i onima koji to i nisu, jasno je da je sveta misa bila vrhunac zeničkog boravka uzoritog gospodina Puljića.

Jedino je problem što je, sudeći po agencijskim vijestima i interpretaciji izvora bliskih vrhu katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, kardinalova pozornost bila posebice usmjerena prema prošlom ratu i dušama koje su se ogriješile ili se sumnja da su se ogriješile tijekom istog. S takvim slijedom događaja, za vjerovati je da bi to bila značajnija vijest i u Katoličkom tjedniku jer kardinal je posjećivao zatvore i prije ali, koliko je poznato, nije posebice razgovarao s pravosnažno osuđenim ratnim zločincem.

U tome je srž problema. Očito je uzoriti gospodin Vinko Puljić, slijedeći osnovne ideje kršćanskog učenja, pokušao pomoći “zabludjeloj ovčici” Glavašu, možda ga ispovjediti za grozna zlodjela koja je ovaj počinio, posavjetovati ga kako da zasluži oprost, kako da se promijeni, pokaje i konačno pruži ruku moleći za oprost porodice i prijatelja onih u čijem stradanju je učestvovao.

Ali vijest nije da je uzoriti gospodin Vinko Puljic boravio u Zenici, već da je kardinal Puljić slavio svetu misu u zatvorskoj kapelici u Zenici, vodio razgovor sa zatvorskom upravom, zanimao se za život zatvorenika i razgovarao s osumnjičenim i osuđenim za ratne zločine. Katolicka crkva nema, koliko je poznato, nista s ratnim zločinima, a posebice zločincima, pa kada ih kardinal obilazi, vijest o tome nije zlurada već vrlo znakovita.

Poruka postaje čudna jer šta se treba zapitati dobri, obični, mali čovjek koji redovito moli u Crkvi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu, koji teško živi, gotovo u neimaštini, koji čini dobro kada god može prema svojima bližnjima a i nepoznatima u susjedstvu, koji ćutljivo trpi izgrede lokalnih siledžija što se drugačije kunu i mole i kojega nikada, ama baš nikada, nije udostojio svojim posjetom uzoriti gospodin Vinko Puljić.

Vezano:

Neuzoriti medij protiv kardinala Puljića

Uzoriti kardinal u posjeti uzoritom Glavašu