Nermin Čengić: Na papiru je sve zagarantovano

Foto: Reuters
Piše: Nermin Čengić

Taj decembarski datum prije 61 godinu je bio dan na koji se gledalo kao na prekretnicu savremene istorije čovječanstva. Nacije svijeta su se načelno udružile kako bi jednom i zauvijek stale na kraj genocidu kakvom je čovječanstvo svjedočilo za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je trebala biti jedan od najznačajnijih dostignuća Ujedinjenih nacija i kao dokument predstavljati osnovnu filozofiju pravno obavezujućih međunarodnih instrumenata nastalih nakon 1948. godine ali sve što je uslijedilo je pobilo prethodno navedene namjere.

Nema potrebe pričati o genocidu koji se desio nedavno u srcu Starog kontinenta. Nema potrebe jer smo nadomak uvjerenja da se isti nije ni desio, da se nekoliko desetina, stotina hiljada ljudi samoubilo ili jednostavno nije nikad ni postojalo. Tako nam kažu, a niko ih ne kažnjava što lažu. Pa, zašto da tražimo dlaku u jajetu i nanovo se zalažemo za pamćenje i dokazivanje tog genocida kad će se isti, opet nekažnjeno ponoviti već sutra ili već za koju godinu. Garantovano.

Svi smo svakodnevno svjedoci i/ili učesnici kršenja osnovnih ljudskih prava na sve normalno na šta bi čovjek prava trebao imati. Na papiru sve lijepo piše, dok se u praksi skoro ništa ne provodi, niti kome, posebno ne onima koji osjećaju određenu nadmoć, išta znači smisao i namjera dobrobiti i blagostanja čovječanstva.

Svak’ ima svoje razloge, svak’ ima svoj izgovor i svi su pravedni, tačnije niko nije ni za šta kriv. Ljudi se svakodnevno nemilosrdno ubijaju, maltretiraju, pate, izgladnjuju, izruguju samima sebi, a niko ne snosi nikakve ozbiljne konsekvence, niti se traže ozbiljna rješenja takvog ponašanja. Sve se stavi na papir jer papir sve trpi.

I pored evidentne ugroženosti u svakom pogledu, počev od životne i okolišne, ljudska vrsta koja sebe smatra supremantnom u odnosu na sve ostalo čega ima u postojanju, nezaustavljivo nastavlja svoju jasnu i nepromjenjivu misiju da dijeli, potčinjava, ugrožava, pa u toj namjeri i samu sebe “sasvim slučajno” pretvara u žrtvu vlastite sebe i svoje gluposti.

Danas govoriti o ljudskim pravima mogu samo budale. Pričati o značaju i vrijednostima ljudskog života u današnjem svijetu mogu samo nenormalni. Danas je osnovna definicija ljudskog karaktera zabrana, negiranje i uništavanje života. Sve drugo su bajke za malu djecu, a djeca, naprednija nego su to stari ikad bili, naravno da ne vjeruju.

Danas je Međunarodni dan ljudskih prava. O, koje li ironije. Koliko će danas biti spašenih od ovog svijeta i koliko će danas “slučajeva” ispuniti najsadržajniju rubriku svih medija koja se tako veselo zove Crna hronika? Rubrika je to koja na najkonkretniji i najjasniji mogući način govori o ljudima i ostvarivanju ljudskih prava.

Potpuno nepotrebno ali eto, reda radi, evo vam i “Opća deklaracija o ljudskim pravima skrojena 10. decembra te davne 1948. godine. Ali vi to već sve znate na pamet. Samo skontajte sve što nemate. E, to Vam garantuje ova deklaracija…

Obilježavanje Dana ljudskih prava
Poštedite nas šovinističke retorike!

protest.ba/radiosarajevo.ba