Nebojša Šerić Šoba: Bliski susreti naše vrste

Piše: Nebojša Šerić Šoba

Sjedio sam na hladnoj metalnoj klupi, listao tuđe izgužvane novine pune mrvica, zijevao, čekao da krene ukrcavanje u avion (Sat vremena prije sletio sam u Minhen iz Njujorka, a sljedeci let je trebao da me odvede do Beča). Kao i obično, hvata me prpa od leta, nisam neki letač pa uvijek trebam trgnuti pokoju žestoku da se malo ohrabrim. Izvadio sam plastičnu pljosku sa votkom i otpio malo. Nakon pola minute opet sam otvorio pljosku i otpio još koji gutljaj. To se ponovilo još par puta sve dok u pljosci nije ostalo ništa. Shit! Nisam dovoljno omamljen da bi let bio bezbolan...

Bilo je rano ujutro, bjelina oblačnog evropskog jutra pomiješana sa aluminijumskim refleksijama  parkiranih aviona me zaslijepila. Pobrkao mi se metabolizam, lebdio sam pospan u nekoj međuzoni, međuprostoru. Slušao sam muziku, neki house, kao da je specijalno napravljen za ovakve prilike. Aerodromska estetika je svugdje ista; metalni minimalizam pomiješan sa višebojnim reklamama duty free prodavnica, gomila raznoliko obojenog svijeta u svojim nošnjama, metalne korpe na guranje, pozivi za putnike koji kasne na svoje letove, izgubljena djeca, prtljag, plastični sendviči, užurbane stjuardese i piloti, čistačice iz trećeg svijeta, laptopi, skinute cipele, ventilacija, policija...

Konačno je objavljen let i krenuli smo prema autobusu koji je trebao da nas odbaci do aviona. Brkati švaba u zelenoj uniformi sa povelikim pivskim trbuhom i svijetlo-braon naočalama je vrhom antene svoje motorole (kojom je prethodno čačkao uho) pokazao kamo treba ići. Bacio sam pljosku u smeće određeno za plastiku  i ukrcao se u bus. Nakon kratke voznje izbacili su nas ispred aviona i prvi putnici su krenuli da se penju uz stepenice u avion. U jednom momentu ugledah poznato lice, lice koje nisam vidjeo od 1983., od povratka sa posljednje ekskurzije osnovne škole, nakon koje smo se svi mi, raja iz razreda, zauvijek rastali u suzama. Nisam mogao biti siguran da je to ona, ali sam vjerovao u tu mogućnost. Pričala je sa nekim čovjekom, komunicirali su na njemačkom jeziku, kojeg je izgovarala jednako dobro kao i on. Nisam mogao vjerovati da je moguće sresti drugaricu iz razreda nakon toliko godina u toj situaciji. Što sam više gledao u nju, sve više sam bio siguran da je to zaista ona, 28 godina kasnije (jebote). U agoniji sam pokušavao da se sjetim njenog imena, koje nikako da doputuje iz najudaljenijeg kutka univerzuma. Da li da se javim? Hoću li se obrukati ako joj se ne sjetim imena? Ne izdržah....

"Tracy!" ispalih kao iz topa njeno ime koje je doputovalo u zadnjem momentu. Uhvatio sam je nespretno u sred rečenice (ups!). U slow motionu sam posmatrao kako se okreće prema meni i skenira moje lice, pokušavajući da odgonetne ko je zove njenim imenom. U prvom momentu me nije prepoznala, zadržavajući smješak na licu koji je potegla iz konverzacije sa svojim pratiocem.

"Nebojša!" , reče ona. "Jesi li to ti?

"Da ja sam", odgovorih.

Ne mogu da se sjetim riječi i rečenica koje smo izrekli u tih nekoliko momenata, zapamtio sam samo izraze njenog lica. Od inicijalnog šoka i mučnog prepoznavanja mog lika, krenula je da shvaća okolnosti u kojima se nalazimo. Postala je svjesna vremena koje je prošlo. Krenula je da preispituje i upoređuje svoj nekadašnji i sadašnji identitet, krenula je da analizira sve ono što bi moglo biti u kombinaciji, sve dobro i loše. Njen izgled lica se iznenada promijenio. Iz veselog i opuštenog izraza mišići njenog lica su krenuli da oblikuju drugu dimenziju. Pojavio se ukočen i distanciran izraz, postala je zbunjena, uhvaćena u raskoraku, potegnuta nazad na krvavi Balkan iz kojeg je otišla u neku drugu državu gdje je izgradila novi svijet i novi identitet. Vratio sam je u realnost koju možda po svaku cijenu želi da izbjegne.

Ko sam ja njoj? Šta ja njoj predstavljam? Je li moje (balkansko) prisusustvo u toj situaciji (u kombinaciji sa čovjekom s kojim je putovala) nepoželjno? Ili je pak moja nacionalnost koju je ona mogla (pogrešno?) zaključiti iz mog imena? Da li uopšte želi da zna ko sam ja danas?

Naša konverzacija je čudno i neodređeno prestala postepenim približavanjem stepenicama kojima smo trebali da se popnemo u avion, a činilo mi se da je to bilo upravo ono što je ona priželjkivala. Njena zbunjenost i kolebanje je postepeno postalo totalno distanciranje i povratak komunikaciji sa čovjekom sa kojim je putovala.

Sjeo sam na svoje mjesto na sredini aviona i zakopčao sigurnosni učkur. Tracy je stavljala prtljag iznad sjedišta na samom početku biznis klase. Lice joj je opet bilo nasmijano, sve je izgledalo kao i prije mog prozivanja njenog imena, naše čudne i kratke konverzacije. Avion je (na moj užas) poletio. Nedostatak alkohola sam odmah osjetio u obliku panike koja je krenula da me guši. Ali druga kredla u grlu je bila mnogo gora. Premotao sam film o susretu sa Tracy u svojoj glavi mnogo puta, pokušavajući da skontam da nisam mozda rekao nesto pogrešno. U neka doba sam digao ruke od svega, nisam htio da zapadnem u blato mogućeg, konstruisanje koječega crnog i užasnog, sumanute paranoje koju nam je nametnuo rat i bolesne šovinističke podjele, to grozno instant preispitivanje i presuđivanje ljudi bez ikakvog razloga. Htio sam da se uhvatim nečega drugačijeg. I jesam.

Dok sam uz nesnosnu buku avionskog motora posmatrao kroz prozorsku bjelinu kako kapljice vode munjevito piče preko prozora sjetio sam se školskih dana. Sjetio sam se momenata kada nas je krenuo hvatati pubertet. Na pauzi između časova se ponekad znala desiti opšta hvatačina djevojčica za grudi i stražnjice od strane napaljenih dječaraca. U njima su prednjačili oni popularni, smjeli i puni samopouzdanja, a miševi poput mene su gledali da šta hinjski strpnu u nastaloj gužvi. Tri-četiri najljepše djevojčice su bile stalna meta napada. Ostale su samo gledale sa distance, priželjkivajući da i njih uhvati ne bilo ko, već oni smjeli, popularni i puni samopouzdanja. Jedino je (blago retardirani) Dragan znao ponekad "uhvatiti" poneku od neprivlačnih, koje bi to dočekale kao da im je "puko film" od "svog tog 'fatanja", i razgoropađene bi ga zaganjale.

Tracy je bila jedna od njih. Nju niko nije 'fatao. Jednom ju je Dragan ovlaš-neobavezno ćapio za guzu u prolazu. Ona ga je odmah zaganjala punim sprintom i nakon tri-četiri kruga oko klupe briznula u plač, brišući suze rukavom svoje tamno plave keceljice sa žutim cvjetićem na džepu.

Moja sjecanja na nju su tu prestala. Nisam više mogao da se sjetim bilo čega vezanog za Tracy. Čak i da se sjetim još detalja o njoj, da li bi to promijenilo situaciju? Mladalačke frustracije su očigledno i dalje tu u nama, duboko utkane u naše sustave i nepozvane se pojave kada to najmanje očekujemo. Ne znam da li je moje prisustvo vratilo Tracy unazad u "dane 'fatanja", mladalačkih previranja i frustracija. Ali, izgleda da je situacija suprotna. Zbog naše kratkotrajne konverzacije i njenog naglog distanciranja od mene osjećao sam se odbačen, obilježen, "pubertetski neprivlačan", baš kao i tih dalekih godina kada sam i ja gledao kako drugi 'fataju.

Nikada nisam uspio da, kao i mnogi drugi,  izliječim svoje rane iz tih dana. Moja hronična stidljivost i povučenost je jednog dana prerasla u otvoreno samoljublje, koje me pod stare dane udara šakom u glavu skoro svaki dan, moja nepopravljiva želja da, kao i klovn, budem pozitivno prihvaćen po svaku cijenu.

Ne mogu kriviti Tracy ni zbog čega. Nisam ostavio u njenom sjećanju bilo kakav razlog zbog kojeg bi ona htjela komunicirati sa mnom. Čak suprotno, postoji mnogo više razloga da pobjegne u suprotnom pravcu, što je ona najvjerovatnije i učinila. Ipak, čini mi se da se između nas na trenutak otvorio jedan mali prozorčić kroz koji smo mogli probaciti par stranica teksta više, mogli smo očistiti još malo smeća, pokazati osmijeh i eventualni napredak, pa čak i slagati jedno drugom da je sve OK i da je život mnogo bolji nego prije.