Nataša Gaon-Grujić: Nebom lupa, nebom stupa moja generacija

Sarajevo je danas dobilo još jedan shopping centar, 1.500 radnika će biti zaposleno i to je dobro, ali mene i dalje duša boli...

Piše: Nataša Gaon - Grujić za Radiosarajevo.ba 

Gledam ja tako novi centar, velik, šljašti, na ekranu bh. zastava... I tu sve počinje, i tu za mene sve završava... jer mi nedostaju, stalno mi nedostaju... i pomislih da li bi se njima ovo svidjelo, da li bi oni rekli da je Sarajevo ljepše s još jednim tržnim centrom? 

Oni su moji drugovi, moja genaracija, što nebom stupa, nebom lupa, a ne čujete ih... ali ja ih čujem, i to svaki dan, odzvanjaju u mojoj duši, jer mi fale.

Ja ne mogu zaboraviti da ih nema.  

Ne mogu zaboraviti da ih nema jer su branili Sarajevo, a ispratila sam ih u platnenim Starkama i majicama kratkih rukava... bio je august, početak augusta, bio je Trebević, bila su braća u istom rovu, dva brata su se vratila, dva nikada nisu...

H. nije otišao kući, došao je kod mene i rekao: “Stari nije kod kuće, a ja staroj ne mogu reći“. I svi smo čekali da stari dođe kući i sjedili u tišini.

Moji drugovi T. i M. su na Kovačima, dva preživjela brata su tabute spustili u zemlju...

Ja sam željela da dijelimo isto nebo, ja sam mislila da nisam zaslužila da se budim i živim, i jedino što je smirivalo moju bol, bila je moja nada da je vrijedilo, jer ako mi oduzmete i taj osjećaj da nije bilo uzalud, čime ću tada pokriti tugu?

Znam jednu stvar  ne bi im se svidjelo, ne bi im se svidjeli gladni, ne bi im se svidjeli nezaposleni, ne bi im se svidjelo unakažano Sarajevo, ne bi im se svidjele djevojke s plastičnim tašnama, što ih oboreno nose oko lakta, po uzoru na svjetske modne piste, dok uzdišu pred izlozima. Ne bi im se svidjelo... jer mi smo prije tog augusta 92., pričali i maštali o tome kako će izgledati naše Sarajevo.

Sarajevo je danas dobilo još jedan shopping centar, 1.500 radnika će biti zaposleno i to je dobro, samo vas molim - ne gradite ih više tako visoko, jer “ nebom lupa, nebom stupa moja generacija, jedan po jedan srešćemo se svi“, a ja ih čujem...