Nataša Gaon Grujić: A vi ste obična bagra s koca i konopca!

Mama i ja sjedimo. Naš život se odvija u trpezariji, koju od hodnika dijeli teška deka. Od deke samo napravili, kao, vrata da se toplina što više zadrži u tih nekoliko kvadrata u kojima se ložilo. “Sada će vijesti”, rekla je mama. Prinosimo lojanicu, ručno napravljenu, palimo radio na akumulator. Dolaze komšije kod nas, vrata su otključana.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Poznat glas, Senad Hadžifejzović počinje vijesti sljedećom rečenicom: ”Danas u Sarajevu niko nije poginuo”. Žao mi je što nisam zapisala datum, ali se ove rečenice i danas sjećam. Ne mogu se sjetiti niti godine da li je bila '92, '93, '94... više ne znam, samo znam da je bio rat.
Godine 1984. Sarajevo je bilo domaćim XIV Zimskih olimpijskih igara. Najveći problem nam je bio snijeg, samo da padne, sve ostalo je bilo spremno. Grad čisti, lijep. Voljeli smo Jureka više od bureka, pili Coca Colu iz konzerve. Svaka prodavnica imala je banane i ananas. Moji roditelji su radili mnogo duže od propisanog radnog vremena, ali su bili sretni. Nosili su akreditacije kao najvrednije ordenje, a Vučko je bio dio dekora velikih regala iz '80-ih. Ne sjećam se da smo se tada bojali da  će se nešto loše desiti u Sarajevu, mada je u iskustvu nekih ranije organiziranih olimpijskih igara, bilo i takvih situacija. Tada nismo bili bagra. Tada su stizale pohvale za, koko su tvrdili, najbolje organiziranu Olimpijadu do tada, a Samaran se oprostio račenicom: “Doviđenja, drago Sarajevo“.

Šestoga juna 2015. godine Sarajevo je izgledalo kao 1984. Čisto, lijepo, čekali smo papu Fanju. Ljutila sam se što su skoro svi mediji koristili priliku da pozovu građane da dočekaju Papu u miru, bez problema, otvorenog srca. Mislila sam: „Šta vam je ljudi, pa zna Sarajevo kako treba dočekati papu, nismo mi bagra!“. Ipak, i ja sam cijeli dan pratila papino kretanje, slušala šta govori i stalno sam mislila samo da sve prođe dobro, bez problema. Kada je ušao u avion, a TV kamere zumirale avion u zraku, tek tada sam odahnula. Bila sam ponosna na Sarajevo, pomislila sam: “Vidiš kako možemo“. Konačno lijepe vijesti stižu u svijet iz Sarajeva. 

Samo što je papa otišao, a hiljade policajaca, koji su taj dan bili na ulicama Sarajeva,  napustili ulice i vratili se u svoje gradove, u Sarajevo su se vratile tuče, pucnjava, saobraćajne nesreće.

Devetoga juna, tri dana od prelijepog dana u Sarajevu, djevojka je, na tramvajskoj stanici, izgubila život. Imala je 26 godina. Ona je mogla biti moje ili vaše dijete, ona jeste naše dijete. Ona je došla u grad za koji su joj vjerovatno pričali kako ima dušu, kako je grad dobrih i duhovitih ljudi. Niko je nije upozorio da u Sarajevu živi neiživljena bagra, a nismo bili prije takvi, nismo, znam da nismo. Niko joj nije rekao da takve policija hapsi, a nakon nekoliko mjeseci, oni su opet na ulicama, jači nego ikada, luđi nego ikada, brži na ulicama neko ikada. To joj nismo rekli. Pokušali su građani Sarajeva sinoć reći njenoj porodici da nam je žao, a onda je projurio novi automobil, s novom bagrom!
Koliko će nam djece još ubiti mahniti, poluprimitivni, neiživljeni vozači? Koliko? I shvatila sam, mada mi je teško priznati, zašto su nas molili da dočekamo papu u miru. Shvatila sam da danas živimo s bagrom. Shvatila sam da će, ipak, 1984. u mom sjećanju ostati  kao godina u kojoj želim da se sjećam Sarajeva. Zvučat će, nekima, nevjerovatno, ali će godine od '92. do '95. godine, biti godine mojih lijepih uspomena na našu dobrotu. Posudila sam dio teksta pjesme Dine Šarane u naslovu, posudit ću još malo – Nikada više 1995!

Sjedili smo, poslije vijesti, još malo u ugrijanoj trpezariji. Komšinica je donijela topao, tek ispečen, hljeb. Rekla je: “Odlično se ispekao na tenama, guma dobro gori i čuva toplotu“. Komšije su otišle, a mama je rekla: “Bio je ovo, Naco, dobar dan, niko nije poginuo u Sarajevu“, i nasmijala se.
Zar je moguće da se ovim vijestima nadamo 2015. godine u Sarajevu, šta nam ovo bagra uradi?