Namir Ibrahimović: Nastavnik po mjeri vlasti

Piše: Namir Ibrahimović, Školegijum

Šta treba natjerati nastavnike da reaguju, napišu svoj stav, javno ga izgovore, argumentovano brane? Neformalni česti razgovori u zbornicama puni su jeda, teza o pogrešnom obrazovanju, negativnim iskustvima, primjedbama na nelogična i nezakonska rješenje nadležnih institucija.

No, sve to nestaje kada se nađemo pred širim auditorijem, pred direktorima škola ili savjetnicima PPZ-a ili uposlenicima u sektoru obrazovanja općine / kantona. Državni i entitetski ustavi jamče slobodu govora i izražavanja mišljenja. Zakon o radu, zakoni o osnovnoškolskom obrazovanju ni na koji način nas nastavnike ne sprječavaju da jasno iznosimo prijedloge za bolje obrazovanje; niko od nas ne zna više o beskorisnim i bespotrebnim lekcijama; mi smo prvi koji će ukazati na najvrednije dijelove NPP-a i udžbenika; s pravom možemo ukazivati na birokratizaciju nastavnog posla gdje je važnije imati popunjene rubrike u brojnim formularima, nego popunjavati rupe u učeničkim znanjima i vještinama. Zašto to ne radimo?

Osam brojeva Školegijuma je izašlo. U svakom smo pozivali nastavnike da nam se pridruže, da napišu svoj stav, da reaguju na objavljeni sadržaj, da nam šalju prijedloge za tekstove, da zajedno drugima predstavimo ljepote i poteškoće našeg posla. Uzalud. U prošlom broju pozvali smo nastavnike da predstave iskustva, da sa čitateljima (roditeljima i kolegama) podijele nezaboravne časove, da pokažu trenutke dječije maštovitost, pameti i razigranosti. Ništa.

Demokratsko društvo je, čini se, stavilo veće okove na naše ruke i govorni aparat – niko više ne zahtijeva jednoumlje, mi sami odlučujemo da jednako šutimo. Oslobodili smo se obaveznog političkog članstva, ograničili se nerazumnim željama praćenim dugoročnim ratama ogromnog kredita. Sami dovodimo u pitanje posao na neodređeno vrijeme, bojeći se da nam ga NEKO ne oduzme. I onda ovakvi podučavamo djecu, zahtijevamo od njih da vjerno i precizno reprodukuju znanje bez da postavljaju pitanja. Učimo ih da su oni koji igraju po pravilima (čak i kad svi znamo da ne treba tako) najpoželjniji, jer u njima vidimo sebe; buntovnike kažnjavamo – lakše je argument učenika ugušiti prijetnjom, nego učiti ga kako da nađe još argumenata za svoj stav.

Vlast koja ima ovakve nastavnike ne treba da brine za svoje učenike.

Tekst je objavljen u 9. broju dvolista za pravednije obrazovanje – Školegijum, koji možete čitati u našoj Trafici