Moja priča o Indexima 2: Sloga i njene igranke

Jedna od najpoznatijih Jugoslovenskih grupa Indexi, osim po progresivnoj muzici, ostala je zapamćena kao brend i simbol Sarajeva. U dogovoru s autorom, u prvim danima januara portal Radiosarajevo.ba  objavljuje feljton o Indexima uz originalne fotografije i snimke legendarnog benda.

Piše: Ismet Nuno Arnautalić, jedan od osnivača Indexa. 

Zbog velike gužve oko prodaje ulaznica, Uprava “Sloge” je, nakon nekog vremena uvela tzv. muške i ženske karte. Time je Uprava obezbijedila da u sali bude dovoljan broj ženskih posjetilaca.

Hit večeri bio je trenutak, kada se ugase svjetla u sali i Davor kaže “Dame biraju”. “Sloga” je bila naša kuća. Tu smo vježbali u jednoj podrumskoj prostoriji.

Od samog početka instrumenti su bili naša glavna preokupacija i stalna tema. Željeli smo imati najbolje gitare ali to nije bilo lako i ostvariti. Nismo imali dovoljno novca, a instrumente je bilo moguće kupiti samo u inostranstvu.

Mi smo bili članovi rock & roll grupe koja nije imala električne gitare, niti smo ikada, uživo, vidjeli pravu fabričku električnu gitaru. U Sarajevu se (u kinu “Partizan”) prikazivao film “Young Ones” u kome je nastupila i naša omiljena grupa “The Shadows” sa Cliffom Richardom. Svaki dan smo išli u kino da bi na velikom platnu vidjeli kako izgledaju njihove Fender gitare i kako bi naučili njihove scenske pokrete.

Jednoga dana u Sarajevu se (u prodavnici mješovite robe, koja se nalazila na mjestu današnje slastičarne “Metropolis”) pojavila prava, originalna, fabrička Framus bas gitara. Cijelu noć smo skupljali pare, i već u 7 sati ujutro bili smo ispred radnje. Bojali smo se da neko prije nas ne kupi tu gitaru. Tako je Šefko Akšamija postao vlasnik originalne bas gitare. 

Bobo i ja imali smo akustične gitare, na koje nam je Šefko ugradio magnete. Na ploču za elektroniku je ugradio prekidače koji su se koristli kao prekidači za struju od 220 V. Na potenciometrima nismo imalu pravu dugmad, nego smo se snašli i postavili poklopce od kalodonta.

U počeku naše muzičke karijere bili smo pravi amateri ali sa ogromnom željom da napredujemo. Kasnije, nešto više o sviranju gitare naučili smo od Ištvana Sabe, Mađara, koji je došao u Sarajevo i u KUD “Proleter” (na Marijin dvoru) držao časove gitare. Sjećam se njegove rečenice: “Možda vam se čini da je u početku sviranje gitare teško, ali vjerujte mi, kasnije je sve teže i teže”. Tek smo kasnije shvatili da je potpuno bio u pravu.

Imali smo pojačala iz kućne radinosti, male snage, maksimalno 10-15 Vati. Jedini koji je znao napraviti pojačalo u Sarajevu, bio je Đorđe Lukić zvani Cigo. Poznat je kao majstor koji je tehnički osposobio Radio Sarajevo i čovjek koji je u eter izgovorio čuvenu rečenicu “Ovdje Radio Sarajevo”.

Uključivali smo solo, ritam i bas gitaru u jedno pojačalo male snage. Danas ne mogu da zamislim kako je to zvučalo, jedino čega se sjećam je da je krčalo, po današnjim standardima kvaliteta zvuka siguran sam da je bilo grozno, ali tada nismo ni znali za bolje.

Prethodni nastavak: Ismet Nuno Arnautalić: Moja priča o Indexima