Mini-feljton | Nenad Fišer: Ko je deložirao duh Vijećnice? (I)

"Ne morate spaljivati knjige da biste uništili jednu kulturu.
Dovoljno je navesti ljude da ih prestanu čitati."
Ray Bradbury

Povodom građanske inicijative za povratak knjiga, odnosno Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine u zgradu sarajevske Vijećnice, iza koje su snažno stali pisac Semezdin Mehmedinović i akademik Esad Duraković, uz podršku portala Radiosarajevo.ba, danas objavljujemo tekst profesora Nenada Fišera, filozofa i autora.

Nenad Fišer je rođen 1954. u Sarajevu a od 1993. živi u Utrechtu (Nizozemska). Predavao je filozofiju kultura dalekog istoka na Sarajevskom univerzitetu, a potom na Humanističkom univerzitetu u Utrechtu. Dvadeset godina radio je kao istraživač i analitičar na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu, a potom pet godina kao vanjski ekspert Specijalnog suda za Liban.

Njegova specijalnost bila je u oblasti istražnog prikupljanja i obrade podataka iz javno dostupnih izvora, za šta je kreirao niz računarskih alatki, a metodologiju takvih postupaka izlagao na brojnim strukovnim seminarima i konferencijama (ICTY, EUROPOL i sl). Veliki dio istraživanja kojima se bavio vezan je za fenomen propagande, mehanizme njenog funkcioniranja i pravne aspekte u sankcioniranju utuživih oblika propagande. O tome je predavao kao gost na univerzitetima u Nizozemskoj i Njemačkoj, te u okviru Globalnog univerziteta japanskog projekta "Peace Boat".

Portal Radiosarajevo.ba tekst Nenada Fišera će objaviti u nekoliko nastavaka:

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Piše: Nenad Fišer, za portal Radiosarajevo.ba

Žitelji starog Rima vjerovali su da svako mjesto ima svog zaštitničkog duha (genius loci) koji određuje njegovu specifičnu prirodu i karakter, starajući se o dobrobiti ljudi koji ga koriste. Za znamenitog norveškog teoretičara arhitekture Christiana Norberg-Schulza, rimski "duh mjesta" postao je metafora posebnosti koju svaki arhitekta mora prepoznati, razumjeti i poštovati intervenirajući u nekom prostoru.

Duh mjesta

Taj duh predstavlja sam identitet mjesta - uz obilježja prirode, svjetlosti i topografije on uključuje i njegovu istoriju, kulturu i način na koji ljudi doživljavaju taj prostor. Norberg-Schulz prenosi u arhitekturu Heideggerovu ideju da čovjek "stanuje" (wohnen) u svijetu, a to ne znači da naprosto ima kuću nego da je ukorijenjen u svijetu, da ima osjećaj pripadnosti nekom mjestu i da ono za njega ima neko značenje.

Ni Heidegger ni Norberg-Schulz nam ne kažu šta se događa kada istorijske mijene transformiraju kulturu u kojoj neko mjesto prebiva. Da li se duh mjesta i sam preobražava, ili brigu o tom mjestu preuzima neki novi genius dok stari jednostavno iščezava, onako kako nalaže priroda prolaznosti duhova? Dešava li se da se dva različita duha u isto vrijeme bore za starateljstvo nad istim mjestom? Ima li slučajeva da se negdašnji duh vrati i ospori pravo postojećeg skrbnika, zahtijevajući svoje ponovno ustoličenje?

Ni riječi o tome nema u djelima velikih mislilaca, ali poneki trag mogućih odgovora može se naći u sadržaju stručnih i javnih rasprava koje se vode o sudbini sarajevske Vijećnice.

Umjereno neukom u pogledu svih pitanja koja su te debate pokrenule, jedino uporište njihovom razumijevanju pružila su mi vlastita prisjećanja na iskustva sa duhom "pazikućom" te velelepne građevine i knjiškog blaga koje je nekoć u njoj bilo pohranjeno.

Pamtim ga po mirisu čitaonice, hladnim podrumima u kojima sam jedno ljeto osamdesetih godina volontirao pri popisivanju decenijama neotvorenih paketa predratne periodike, pa čak i po jedinstvenoj aromi crne kafe čiji je okus navodio na pomisao da je kuhana u slanoj vodi.

Pamtim ga i po prijateljstvu sa posljednim predratnim direktorom biblioteke Borom Pištalom, uzoritim čovjekom i istinskim "gospodinom i drugom", kako ga je precizno opisao Miljenko Jergović.

Teško mi je bilo pojmiti da je genius, kojeg ni zločinačka paljevina njegovog staništa u ljeto 1992. nije otposlala u zaborav, postao predmet ostrašćenih prepirki kojim se zahtijeva ili osporava njegovo stanarsko pravo.

Pokazalo se da je riječ o zamjeni identiteta; da učesnici spora, vjerujući da govore o istom, zapravo zastupaju dvije različite stranke, od kojih svaka polaže pravo na autentičnost.

Za jedne, istinski "duh mjesta" bio je onaj koji se u veličanstvenu zgradu Vijećnice naselio njenim otvaranjem 1896. godine, kao sjedišta gradske uprave u kojem će  sarajevsko poglavarstvo boraviti gotovo pola stoljeća. Za to vrijeme, kroz četiri državna poretka koja su se u tom periodu smijenila koristeći zgradu u istu svrhu, njena funkcija je postala njenim imenom. Tako je, procesom leksikalizacije, vijećnica postala Vijećnica, a onaj rimski "duh mjesta" izrastao je u "duh gradske uprave" - genius curiae nedodirljivog autoriteta koji izaziva strahopoštovanje, impozantni hram svjetovne moći, vlasti, reda i poretka u koji se dolazi po pozivu i ulazi pognute glave.

Civilizacijski čin

Za druge, mjerodavna je priroda duha koji još uvijek živi u kulturi koja ga je (pre)oblikovala, kulturi u čijem je formiranju i njegovanju njegovo učešće bilo od neprocjenjivog i supstancijalnog značaja. U zgradu dojučerašnje gradske uprave on se uselio 1951. godine, dvije godine po osnivanju sarajevskog univerziteta. Time je Vijećnica postala sjedištem Narodne biblioteke, temeljne institucije svake kulture koja teži plodotvornosti. Njen je značaj u radu sarajevskog univerziteta naglašen 1972. godine kada dobiva naziv "Narodne univerzitetske biblioteke", da bi sa političkim promjenama ranih devedesetih postala "Nacionalna i univerzitetska biblioteka" (NUB).

Ne obazirući se na promjene službenih naziva, njen prostor je zaposjedao genius bibliothecae koji je činovnički duh administriranja onim postojećim zamijenio mladalačkim oduševljenjem onim što tek treba da bude. U četiri decenije njenog postojanja, do noći 25. augusta 1992. godine, tu je bilo sakupljeno 2.5 miliona bibliotečkih jedinica. Naredni dan doživjela je tek svaka peta od njih.

Formalno, Narodna biblioteka BiH, još uvijek ne i univerzitetska, osnovana je nekoliko mjeseci po oslobođenju Sarajeva i tim činom obuhvaćene su dragocjene kolekcije Gazi Husrev-begove biblioteke (ustanovljene 1537. godine), Zemaljskog muzeja (osnovanog 1888. godine), kao i biblioteke zemaljske vlade i nacionalnih kulturno-prosvjetnih društava (Prosvjeta, Napredak, Gajret).

Značaj uredbe Ministarstva prosvjete od 31. oktobra 1945. godine, koja obilježava nastanak prve nacionalne biblioteke u Bosni i Hercegovini, dolazi do pravog izražaja u kontekstu činjenice da je od 220 poslanika prve Narodne skupštine BiH - boraca, radnika, seljaka i partijskih aktivista - tek njih deset posto imalo visoku naobrazbu.

Kada je 1949. godine donesena odluka o prenamjeni Vijećnice u biblioteku, Gradski narodni odbor Sarajeva i Vlada NRBiH, koji su odigrali ključnu ulogu u tom postupku, imali su sličnu kadrovsku strukturu. Od 14 članova vlade, manje od četvrtine njih su imali fakultetsko obrazovanje. Pa, ipak, ove institucije odlučuju da se ne pozovu na tradiciju korištenja Vijećnice kao sjedišta lokalne vlasti: Gradski narodni odbor iseljava se iz zgrade, a ona se pretvara u javno dobro od neprocjenjivog kulturnog značaja.

Ostalo je nepoznato ime osobe koja je bila odgovorna za taj čin civilizacijski visoko osviještenog duha, no sve ukazuje na tadašnju resornu ministarku prosvjete Dušanku Kovačević.

Vijećnica i Aleksandrijska biblioteka

Pola stoljeća nakon svoga formiranja, najznačajnija i najveća bosanskohercegovačka biblioteka ponovo se našla u previranjima poraća. No, za razliku od mira 1945. godine, postdejtonsko doba dočekala je u ruševinama. One su već bile svjetski poznate, velikim dijelom zahvaljujući potresnim fotografijama ruskog fotoreportera Mihaila Evstafjeva, na kojima čelist Vedran Smajlović u septembru 1992. godine svira u pustoši spaljene Vijećnice.

Granatiranje Vijećnice i oganj koji je progutao njen knjiški fond trajno će u medijskim komentarima, analizama i procesima vođenim pred međunarodnim sudovima opsadu Sarajeva vezati za pojmove urbicida i kulturocida. U neslavnoj istoriji paljevine knjiga, sudbina sarajevske Vijećnice poprimila je istu simboličku moć kao i legendarno uništenje Aleksandrijske biblioteke.

András Riedlmayer, svjetski priznati autoritet u oblasti kulturocida, i sam ističe da se "spaljivanje Nacionalne biblioteke u Sarajevu često upoređuje sa uništenjem Aleksandrijske biblioteke".

Rebecca Knuth, koja je uvela pojam libricida kao "namjernog, politički ili ideološki motiviranog uništavanje knjiga i knjižnica radi uništenja identiteta određene zajednice", u svojoj studiji o tom fenomenu slučaj sarajevske Vijećnice naziva "najbližim pandanom uništenja Aleksandrijske biblioteke u dvadesetom stoljeću". U istom smislu, o spaljivanju Vijećnice kao paradigmatskom činu govori i Michèle V. Cloonan, dok Lawrence J. McCrank smješta Sarajevo uz Louvain i Varšavu kao primjere najvećih katastrofa u dokumentiranoj povijesti destrukcije knjižnica. 

U tom kontekstu, nije teško predočiti značaj koji je, nakon Dejtonskog sporazuma i hibernacije oružanih sukoba, imala obnova ovog kulturnog monumenta. Ona je imala značiti pobjedu civilizacijskih vrijednosti nad divljaštvom brutalne sile, sposobnost svjetlosti da opstane u ljudskom duhu i ponovo zasja izrastajući iz temelja dojučerašnjeg zgarišta.

I tako je prije trideset godina otpočela obnova, u kojoj se kao investitori pojavljuju grad i međunarodni donatori. Za istraživača tog velikog poduhvata upoznavanje sa detaljima koji bi mogli pripomoći u razumijevanju aktuelnih rasprava ujedno znači i obeshrabrujući ulazak u džunglu ne samo provjerljivih podataka nego i pseudočinjenica, senzacionalističkih interpretacija, nekritički navođenih sekundarnih izvora, urbanih legendi i ničim potkrijepljenih "opštepoznatosti".

Ono što je dokumentirano na javnosti dostupan način pokazuje da su donacije za rekonstrukciju Vijećnice počele pristizati već 1996. godine. Tada je Austrija donirala 750,000 € za prvu fazu obnove koja je obuhvatala hitnu statičku sanaciju, zaštitu preživjele konstrukcije, obnovu krova, sanaciju čelične kupole i zaustavljanje daljnjeg propadanja građevine. Uslijedila su sredstva Evropske komisije (2,250,000 € dodijeljenih 1999. godine za drugu fazu obnove, nastavak građevinske rekonstrukcije i restauratorskih radova), donacije za obnovu glavne fasade (u čemu su 2008. godine sudjelovali Španija sa milion eura i grad Beč sa 20,000), te donacije u okviru zajedničkog međunarodnog fonda za nastavak obnove u kojem su, 2008. godine, uz Austriju svoju pomoć pružili i gradovi Budimpešta, Ljubljana, Podgorica i Tirana (ukupno oko 110,000 eura). U okviru programa IPA (instrumenta pomoći Evropske zajednice namijenjenog državama kandidatima za članstvo u EZ) za završnu fazu obnove dodijeljena su 2009. godine sredstva od 4 miliona, a 2010. godine 5 miliona eura. U tim planovima predviđeno je i domaće sufinansiranje radova, iz sredstava grada, kantona i Federacije, kojim bi BiH učestvovala sa 1.6 miliona eura.

Gruba računica pokazuje da su ukupni troškovi obnove zgrade Vijećnice iznosili oko 13 miliona eura, nešto više od prvobitne procjene kojom je u Glavnom projektu Grada Sarajeva taj iznos predviđen na 9.5 miliona.

"Krepaj magarče dok trava naraste" 

U tom iznosu učešće stranih donatora i fondova je veće od 80%, te se često postavlja pitanje da li su oni angažirali svoja sredstva za rekonstrukciju zgrade Vijećnice kao jedinstvenog kulturnog spomenika i remek-djela pseudomaurske arhitekture neovisno o tome u kakvu će funkciju ona biti stavljena, ili su smatrali da će po okončanoj restauraciji u nju ponovo biti smještena, kao i decenijama ranije, Nacionalna i univerzitetska biblioteka. Biblioteka čije je spaljivanje izazvalo zgražavanje cijelog svijeta, prizivanje sjećanja na sudbinu njene zlosretne aleksandrijske posestrime, te konačno - mobiliziralo međunarodnu zajednicu da pristupi obnovi njenog uništenog doma. 

Pitanje se može iskazati i jednostavnije: da li je ideja obnovljene Vijećnice podrazumijevala i restauraciju njene predratne funkcije, sa bibliotekom kao primarnim korisnikom tog prostora? Kratak odgovor je: nije! Drugačije formulirano, ono može glasiti i ovako: da li je Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci uskraćeno pravo korištenja prostora Vijećnice? Svejedno, odgovor je isti. Sve što slijedi kao razrješenje ove logičko-administrativne enigme dobrim dijelom se nalazi u kombinaciji tri temeljna metodološka polazišta disfunkcionalne birokratije: principa "Muko moja, pređi na drugoga", "Pojeo vuk magarca" i "Krepaj magarče dok trava naraste".

Njena analiza uveliko je otežana nedostupnošću nekih ključnih dokumenata, a i među onim dostupnim pokazuje se da je ponegdje od ključnog značaja za njihovu interpretaciju upravo ono što u njima nije eksplicitno izrečeno.

Ovdje, međutim, nema prostora za rekonstrukciju hronologije i svih ključnih događaja u posvemašnoj zamršenosti drame koja se ispreplela oko statusa Vijećnice iz koje je deložiran njen genius loci.

U nju nisu uključena samo imovinsko-pravna pitanja, sporna uknjiženja i argumenti kojim se brane stanovišta stranaka u sporu, nego i istorija postupka kojim je (bez javne rasprave) izvedena redefinicija namjene Vijećnice, priroda njene komercijalizacije, narativ o neuslovnosti tog prostora za funkciju biblioteke, konfuzija vezana za relaciju NUBBiH i Univerzitetske biblioteke smještene u kampusu UNSA itd. Ta staza, popločana neobavezujućim zaključcima, inicijativama i apelima, dovela je do situacije da slučaj NUBBiH postane jedinstven i u svjetskim razmjerama.

Od 195 međunarodno priznatih, suverenih država, sve imaju Nacionalnu biblioteku ili instituciju koja obavlja takvu funkciju. Ima je i Bosna i Hercegovina. Međutim, za razliku od svih ostalih država, u ovom trenutku jedino u BiH nacionalna biblioteka nema trajno riješen, zakonom osiguran i namjenski izgrađen ili dodijeljen prostor koji bi bio njeno stabilno sjedište. Štaviše, trenutačno važeći 30-godišnji ugovor o korištenju privremenih prostorija u Kampusu UNSA ističe u februaru 2029. nakon čega Biblioteka i njen knjiški fond ostaju bez ikakvog osiguranog smještaja.

"Vratit će se knjige"

Protokom vremena, podsjećanja na spaljene knjige Aleksandrije, Leuvena, Varšave, kojima je svjetska javnost bila alarmirana o barbarstvu koje divlja nad opsjednutim Sarajevom, posve su utihnula, a u središte pažnje postavljeno je pitanje scenografije a ne umjetničkog čina kojem ona treba da posluži.

Da još uvijek postoji živi javni interes za obnovu funkcije Vijećnice kao sjedišta NUBBiH (ne samo administrativnog!), pokazala je i online peticija koju je pokrenula "Inicijativa za povratak Nacionalne i univerzitetske biblioteke u Vijećnicu". Njen idejni začetnik bio je akademik Esad Duraković, pokrenuvši 18. maja 2026. društvenu akciju pod nazivom "Vratimo knjige u Vijećnicu". Njoj se krajem tog mjeseca priključio književnik Semezdin Mehmedinović, postavši spiritus movens kampanje kojom se pitanje odnosa prema kulturi, oličeno u sudbini Vijećnice, želi održati u vidokrugu javnosti…

(Sutra: Sudbine Nacionalnih biblioteka u zemljama u kojima su upravu preuzele revolucionarne komunističke vlasti)

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.