Marko Vešović: Bravo, Emire. Držim ti fige

Piše: Marko Vešović, E-novine

Kad su vjerskoprosvjetna služba Rijaseta IZ u BiH i Katehetski ured Vrhbosanske nadbiskupije 27. 4. 2011. godine skupa pozvali kantonalnog ministra Emira Suljagića da opozove svoju odluku kojom je ukinuo diskriminaciju među djecom, desilo se ono što u današnjoj BiH vidi i ko očiju nema: kad god se suoče sa bilo kakvim potezom koji izjednačuje teiste i ateiste, ili tu jednakost podrazumijeva, vjerski vrhovi u BiH osjećaju se ugroženim. Riječ je o prastaroj, do glavobolje poznatoj priči: valjda zato što im je bog ujak, njegovi nećaci na zemlji jednakim se osjećaju jedino kad dominiraju.

I ne jednom su me podsjetili na Mašana Radovića iz moga sela Papa koji je imao brata Pavića na visokom položaju u Beogradu i na osnovu toga smatrao prirodnim svoje pravo da u Papama radi šta mu prahne. Mada ima jedna razlika: Pavić je nepobitno postojao i nepobitno bio na visokom položaju, a vjerski autoriteti u BiH Savaota koji je veresija u svojim zemaljskim transakcijama upotrebljavaju isključivo kao življak, kako Sarajlije zovu gotovinu.

Neću govoriti o sustavnoj i metodičnoj klerikalizaciji koja se u BiH zbiva nesmanjenom žestinom od Dejtona naovamo, a jedno od njenih najoštrijih zrcala je izjava Mustafe Cerića da je – citiram po sjećanju – nevjerovanje čovjekova privatna stvar, a da vjerovanje ne može biti privatno. Jedino ću dodati da se danas, u toj do peta klerikalizovanoj BiH,  Mustafa Cerić osjeća toliko jak da  misli da može ne samo smjenjivati ministre: neka na mjesto Emira Suljagića "dođe neko ko ne mrzi muslimane i islam", nego čak i prijetiti vlasti: imat ćete ’sarajevsko ljeto’ na ulicama Sarajeva onako kao što se Mubaraku desilo ’egipatsko proljeće’.

Dossier: Vjeronauka

Nakon onog što je Mustafa Cerić u Blagaju kazao jezikom vjerskoga poglavara koja je osjeća ugrožen ako ne dominira, prisiljen sam da ministru Suljagiću javno dam podršku, ako mu ona nešto znači. Što je malo vjerovatno. Jer Marko Darinkin, u svemu što govori i piše, nikad nije predstavljao nikog osim sebe. Ali, ako moja podrška ništa ne znači Emiru, mnogo znači meni. Jer sve što sam u ratu govorio i pisao u odbranu BiH i Bošnjaka znao sam da je posve uzaludno, ali ona biblijska veli: rekoh i spasih dušu svoju.

Dakle: bravo, Emire. Držim ti fige.

Tekst prenosimo s prijateljskih E-novina