Kerim Iković: Rak ili rat, isto je

Kad neko oboli od raka, vrlo brzo primijeti da se pojedinci iz familije, komšiluka i bližeg kruga prijatelja nekako naprečac izgube iz vidokruga. Zvuči poznato! Strah je čudna boljka, još ako nije racionalna, time je i teža. Opet s druge strane, u život vam ušetaju do tada nepoznati, oni od kojih ne očekujete, spremni da vam daju i posljednji ostatak svoje duše i imetka, samo da bi vama bilo bolje, jer je onda i njima dobro, sretniji su i ispunjeniji.

Piše: Kerim Iković za Radiosarajevo.ba

Vjerujem da se istovjetno dešava i s ovim nesretnim ljudima iz Sirije. Oni od kojih su trebali očekivati najviše, a znamo koji su, brzo su se izgubili, a neki drugi, njima nepoznati, su im pružili ruku. Mnogi još uvijek ne znaju, ne shvataju, kako da se postave i na koji način da se odnose prema svim tim nesretnicima što im dolaze na prag kuće, odnosno države. 

Mi s ovih balkanskih prostora, vjerujem, vidimo stvari malo drukčije, ako ništa ono zbog ličnog iskustva. Prije nekih dvadeset i kusur godina, i mi smo oboljeli od raka ili rata i čini mi se da se još uvijek liječimo.  

Oni koji to nisu doživjeli i preživjeli, teško će povjerovati da onog trenutka kada u tvojoj zemlji počinje rat ti to još ne znaš, sumnjaš, jer baš i ne vidiš sve simptome, tu i tamo te nešto probode u prsima ili stomaku, ali ti se još ne čini da je to ozbiljno. Kada rat postane “ozbiljan”, a bez navoda to znači da je postao dio nas, već je kasno i osjećaj je vrlo sličan trenutku kada ti ljekar, uz malu zadršku, saopšti konačnu dijagnozu, a na licu mu jasno vidiš da su ti izgledi minimalni. Drugim riječima, smrt postaje bliža od kragne na košulji, kako kaže jedna stara izreka. 

Izgubljeni si, paralisan i u strahu za goli život, grozničavo razmišljaš gdje si pogriješio u načinu kako živiš taj svoj život. Zašto baš ti? Zar si se toliko ogriješio, pa da moraš platiti toliku cijenu? Šta će biti sa djecom kad dođe kraj? Zatim misliš o ishrani, stresu, genetici i da ne nabrajam sve moguće razloge zašto si baš ti dobio rak ili zašto je baš u tvojoj zemlji počeo rat, a sve je izgledalo tako dobro; bio si sretan i zdrav. Da li je stvarno sve zbog (balkanske) genetike? Šok traje izvjesno vrijeme, a onda realnost postaje neumitna i počinje bespoštedna bitka za život. Rak ili rat, isto je.

Tada, u stvari, a da i niste svjesni, postajete izbjeglica, jer ste otjerani, izbačeni iz svoje svakodnevnice, krećete u potragu za adekvatnim lijekom koji će vam na koncu možda spasiti, ili eventualno produžiti život. S ovim potonjim se tek mirite malo kasnije, nakon što prihvatite činjenicu da time samo produžavate agoniju, a ishod vam je već odavno poznat. Kao što rekoh, rak ili rat, isto je.

U ovom trenutku, za izbjeglice iz Sirije, EU je taj neizbježni citostatik, ta moguće posljednja nada, koja će neke od njih izliječiti, a nekima će samo produžiti život. Zašto baš EU, nisam ni sam siguran, ali jedan od razloga je možda i taj što njihov komšiluk (onaj sa parama) čuva citostatike za sebe, ko bi ga znao. 

Kao i svaki oboljeli od raka, Sirijci oboljeli od rata sada znaju da taj citostatik ima i negativne popratne pojave, a manifestuju se kao bolovi (od pendreka), praćeni nekontrolisanim suzama (od suzavca i straha), te mučnine (od bjesomučnog ponižavanja i saplitanja) i povraćanje (od gladi i beskrajnog hodanja). Samo uzgred da napomenem, da ima onih koji zbog popratnih pojava nikad neće uzeti taj lijek, i radije će ostati u Siriji.

Za druge opet svjedočimo da su na žalost izgubili bitku s ratnim metastazama, ili su u potrazi za citostatikom potonuli na dno Mediterana. Sjetit ćete se Aylana, malenog anđela usnulog na plaži. On nikad neće znati da je nafta vrlo kancerogena, i da izaziva rat.

Zato, oni koji mogu i odlučuju, ne dozvolite da alternativa citostatiku, kao lijek, bude pendrek, žica... izbjeglica. Budimo oni od kojih se najmanje nadaju, pomozimo im! Rak ili rat, isto je.