Kemal Kurspahić: Osamnaest godina prekasno

Dobrovoljačka ulica nakon "slučaja" (Foto: Nedeljko Deretić)

Piše: Kemal Kurspahić

Nimalo me ne čudi što je vijest o hapšenju ratnog potpredsjednika bosanskog predsjedništva Ejupa Ganića na londonskom aerodromu u bosanskohercegovačkim medijima zasjenila izvještaje o početku odbrane Radovana Karadžića pred haškim tribunalom: vijest iz Londona je, ipak, vijest dana dok je Karadžićeva odbrana dio procesa koji će trajati mjesecima.

Emocije nimalo ne pomažu

Ne čude me ni uznemirenje i razočarenje među većinom onih koji su preživljavali troipogodišnje ubijanje Sarajeva da se u pritvoru prije našao neko ko je imao važnu političku ulogu u opkoljenom gradu nego general koji je naređivao njegovo rušenje. To mogu biti sasvim iskrena osjećanja ali ona nisu od naročite koristi u razumijevanju domaće ili međunarodne pravde.

U razmatranju konkretnog slučaja, Ganićevog zadržavanja u pritvoru u Londonu na zahtjev Srbije zbog navodne odgovornosti za napad na kolonu JNA u povlačenju iz Sarajeva 3. maja 1992. godine, nimalo ne pomažu emocijama nabijeni koncepti "agresora" i "žrtve" jer će na kraju jedino relevantno biti da se utvrdi je li nad tom kolonom u povlačenju počinjen ratni zločin; je li za takvo šta postojalo neko naređenje, odobrenje ili ohrabrenje "odozgo" ili je riječ o sukobu ili napadu iniciranom u zoni odgovornosti nekog od samovoljnih komandanata tek nastajućih jedinica teritorijalne odbrane duž linije povlačenja; ima li materijalnih dokaza koji povezuju Ganića s "događajima u Dobrovoljačkoj ulici".

Porodice ubijenih vojnika imaju pravo da zahtijevaju odgovor na ta pitanja.

On, na žalost, kasni već punih 18 godina. Bosanskohercegovačke vlasti nikada nisu pokazale ni odgovarajuće ljudsko saosjećanje ni državnu odgovornost u vezi s nasiljem počinjenom nad "drugima" na teritorijama pod njihovom kontrolom, od ubistva srpskog svata na Baščaršiji neposredno uoči rata preko samovoljnog privođenja, "nestajanja" - pa i ubijanja - srpskih civila u gradu pod opsadom do ratnih zločina islamskih dobrovoljaca nad hrvatskim civilima u okolini Travnika i srpskim oko Zavidovića: provedene istrage bile su bezvoljne, površne i godinama zakasnjele, presude uvređujuće simbolične, a javna osuda neadekvatna.

Zakasnjela pravda – uskraćena pravda

U tom kontekstu, u kojem je bosansko poratno pravosuđe u odnosu na ratne zločine u velikoj mjeri samo ilustracija kako je zakasnjela pravda isto što i uskraćena pravda - jer ljudi i umiru prije nego što je dočekaju - djeluje krajnje cinično i neubjedljivo kad tek nakon Ganićevog hapšenja i bosansko tužilaštvo traži njegovo izručenje pozivajući se na navodnu višegodišnju istragu. Ona je trebalo da bude davno okončana i tada bi odavno postojala i pravosnažna predstava o nevinosti ili odgovornosti osumnjičenih, uključujući i one na najvišim civilnim i vojnim dužnostima.

Ta predstava uključivala bi i potpunije razumijevanje statusa i uloge JNA u vrijeme "događaja u Dobrovoljačkoj". Do toga dana ona je uveliko već bila saučesnik u zločinima velikih razmjera u Bosni i Hercegovini.

Učestvovala je u naoružavanju i obuci paravojnih snaga: zabilježeno je više incidenata sa zaustavljanjem čitavih kamiona natovarenih oružjem a postoje i snimci telefonskih razgovora Miloševića i Karadžića u kojima se oružje JNA stavlja na raspolaganje srpskim paravojskama. Obezbjeđivala je pozadinsku bazu i artiljerijsku pripremu u zauzimanju i etničkom čišćenju bosanskih gradova - od sravnjivanja Ravnog preko Bijeljine i Zvornika do Bratunca i Foče - i nedjeljama prije sporazuma o povlačenju iz Sarajeva. Samo dan uoči incidenta u Dobrovoljačkoj, 2. maja 1992, njeni su transporteri upali u sam centar Sarajeva i zaustavljeni su tek nadomak zgrade državnog predsjedništva, tog dana grad je doživljavao sistematsko artiljerijsko razaranje uključujući i paljevinu zgrade pošte s kojom su uništeni i svi telekomunikacioni uređaji a opsjednuti grad je ostao i bez telefonskih veza. Tog dana je JNA kidnapovala i bosanskog predsjednika i njegovu delegaciju na povratku s mirovnih pregovora u Lisabonu i sporazum o mirnom povlačenju isposlovan je tek tom ucjenom.

Bosanska država ne svodi račune devedesetih

Da je bosanska država od tada do danas pokazivala interes za svođenje računa devedesetih, dokazujući sposobnost da funkcioniše na nivou međunarodnih standarda vladavine prava, mogla je odavno da se pobrine i za trajne međusobno obavezujuće - i međunarodno ovjerene - sporazume sa susjednim zemljama o zakonitim procedurama u kojima će pravosuđe svake od tih zemalja u međusobnoj saglasnosti i saradnji provoditi postupke povodom eventualno još neriješenih slučajeva iz ratnih godina na način koji će doprinositi obnovi povjerenja i dobrosusjedstva umjesto da, kao sva jednostrana hapšenja i istrage, krajnje negativno utiče na situaciju i u zemlji i u regionu.

Kao država, mogla je te sporazume i procedure ovjeriti i u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, čije bi stalne članice vjerovatno pozdravile takvu inicijativu iz regiona iz kojeg su u protekle dvije decenije dolazile uglavnom loše vijesti.

Nemam, naravno, ništa protiv toga što se Bosna i Hercegovina kao nestalna članica tog tijela, oglašava i s pozivima za "hitnu obnovu pregovora (o palestinsko-izraelskom pitanju) koji će, u usaglašenim rokovima, voditi uspostavi dvije države" ili što osuđuje napade na osoblje Ujedinjenih nacija, izražava zabrinutost zbog neregularnosti u nedavnim predsjedničkim izborima i poziva na nacionalno pomirenje u Afganistanu ali bio bih zadovoljniji da prije toga obavi pospremanje - u vlastitoj kući.

Pročitajte sve o slučaju Ganić

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org