Kemal Kurspahić: Gospodin Njet na kraju puta

Piše: Kemal Kurspahić

Međunarodna diplomatska iskustva s premijerom Republike Srpske najsličnija su iskustvima iz već gotovo zaboravljenih vremena hladnog rata s najdugovječnijim šefom sovjetske diplomatije Andrejem Gromikom (ministar spoljnih poslova od 1957. do 1985. godine): njegov najčešći odgovor na međunarodne inicijative bio je "ne" pa je u svjetskoj diplomatiji i medijima Gromiko bio poznat i kao "Mr. Nyet" ("Gospodin Ne"). Milorad Dodik na sličan - i savršeno predvidiv način - reaguje na međunarodna nastojanja povodom Bosne i Hercegovine.

Kad je nova šefica evropske diplomatije, baronesa Catherine Ashton, u prvom saslušanju pred evropskim parlamentarcima povodom njegove inicijative za referendum poručila da "oni mogu održati koliko god hoće referenduma ali to je na kraju jedna zemlja", Dodik je ljutito odgovorio da bi joj bolje bilo "da nešto pročita" nego da govori o stvarima koje ne zna.

Kad je međunarodni visoki predstavnik Valentin Inzko podnio Savjetu bezbjednosti izvještaj u kojem navodi čitav katalog Dodikovih kršenja Dejtonskog sporazuma - uključujući poziv srpskim vojnicima u sastavu bosanskih snaga na vježbi NATO-a u Gruziji da se vrate kući iako entitetski premijer nema nikakvu ustavnu ulogu u komandovanju vojnim snagama; osporavanje ranije ozakonjenog "prenosa ovlašćenja" s entitetskih na državne organe: negiranje čak i ratnih zločina za koje su već izrečene međunarodno pravosnažne presude; podizanje napetosti u vezi s referendumom - Dodik je sve to odbacio tvrdnjom kako je Inzko nasjeo na kampanju "onih koji su oduvijek bili protiv Republike Srpske" u međunarodnom predstavništvu.

Kad su ministri zemalja članica NATO-a poručili kako je Bosni i Hercegovini za pristup toj organizaciji potrebno da provede ustavne promjene koje će joj omogućiti da u savezu govori "jednim glasom", Dodikova predvidiva reakcija bila je: "NATO se sam isključio odavde!", kao da NATO, a ne sama Bosna i Hercegovina, treba da ispuni uslove za njeno članstvo.

Kad je nedavno direktor američkih nacionalnih obavještajnih službi Dennis Blair, podnoseći Kongresu godišnju procjenu prijetnje, ukazao na Balkan kao "najveći izazov evropskoj bezbjednosti" i iskazao naročitu zabrinutost za Bosnu i Hercegovinu, konstatujući kako "vođe bosanskih Srba nastoje da vrate unazad neke od reformi, osporavaju zakonitost međunarodnih ovlašćenja i navode svoje pravo da eventualno održe i referendum o otcjepljenju, što sve doprinosi rastućim međuetničkim napetostima", Dodik je poslao ni od koga traženi vlastiti odgovor na tu analizu tvrdeći da ona sadrži "ozbiljne faktografske greške i predstavlja iskrivljenu sliku stvarne situacije".

Lako bi se našlo i mnogo više primjera tog "njetovanja", koje još jednom dovodi međunarodnu diplomatiju u poziciju da ima posla s partnerom koji u svakoj kritici vidi zavjeru i čiji je osjećaj realnosti, pravičnosti i svijeta značajno omeđen vjerovanjem da ako baš svi ti strani faktori vide greške u našoj politici i odlukama - mora da nešto nije u redu sa njima. Tom gubljenju dodira sa stvarnošću svakako doprinosi i okruženje: saradnici i savjetnici koji radije opslužuju nego što zaista savjetuju, jer bi u tom slučaju bar ponekad morali vođi da kažu i poneku lošu vijest; mediji programirani tako da sve zlo vide isključivo na "drugoj strani" i bez i najmanje potrebe da provjere kako drugi doživljava vođine izjave i odluke; javnost odavno već navikla na danonoćnu budnost pred svim "domaćim i stranim neprijateljima".

Ne ulazeći sada u vanpolitička tumačenja Dodikove pozicije kako su svi krivi a samo on ispravan, ne može se ipak ne primijetiti da se njegovo dosljedno "njet" svim međunarodnim inicijativama u vezi s proevropskim reformama u određenoj mjeri pokazalo kao profitabilno: Dodik je postigao da danas u svijetu niko više ne dovodi u pitanje "dvoentitetsko uređenje" Bosne i Hercegovine, dakle - postojanje Republike Srpske, i to je najvjerovatnije tačka na kojoj njegovo dalje odbijanje reformi neophodnih za osposobljavanje države za euroatlantske integracije postaje međunarodno kontraproduktivno.

Parola "ne damo Srpsku!", s kojom je godinama uspijevao da uznemiri i ujedini birače kod kuće, nema nikakvu prođu u Briselu ili Vašingtonu gdje niko relevantan i ne vidi nikakvu prijetnju njegovom entitetu. Iz te pozicije međunarodne neupitnosti entiteta, Dodik ima i jedinstvenu priliku da se od glavnog opstrukcioniste preobrazi u uticajnog partnera u oživljavanju proevropskih reformi. On se naravno neće osvrtati na prvi dio poruke sa svih najautoritativnijih međunarodnih adresa, o tome da su neupitni cjelovitost i suverenitet Bosne i Hercegovine i da svijet nikad neće priznati nikakve odluke ili referendume o otcjepljenju, i može - za domaću upotrebu - na drugom dijelu te poruke, o neupitnosti dvoentitetskog uređenja, prihvatiti promjene neophodne za napredovanje premu NATO-u i Evropskoj Uniji. Sve ostalo bilo bi nepovratno napredovanje u samoizolaciju.

Tekst je preuzet s portala Slobodnaevropa.org