Jasna Diklić: Duet za Đoleta

Stari moj
Premalo smo se družili
Al smo se, ono, kužili?
I istom caru verno služili
i eto Zimski dan
Ko stvoren za tugovati
Al ne dam da me do’vati
Danas nikako… Danas bolje ne
Mi, pesnici, imamo svoje trikove
Tuga je tu za stihove
A radost je za Voljene

Ovaj duet zapevaću sam
Ne ide to, znam… Al’ šta bude
Za sanjare… Male blesane
Noći besane… Za zaljubljene lude
Harmonija par… I zera vibrata
Nasleđena stvar od starijeg brata
S pola daha… Kap sevdaha… Sve na svom
Kroz ponoć i muk… I pazarnom vrevom
Mine dobri duh svojim Sarajevom
Kao refren kog zviždukaš čaršijom

Stari moj… Gluvi nas dani napali
I tu gde rima zafali
Još samo sveća da se zapali
Zimski dan… Severac tuli flautu
I sve je u fejd autu
Nit bih pevao, niti bih ćutao?
Kao kameo… K’o silueta s broševa
Dečak s gitarom s Koševa
U pesme je odlutao

Nisam nikada bila na koncertu Đorđa Balaševića,a mogla sam. Mislila sam da smo njegova pjesma, njegova poezija i ja dovoljni. Mislila sam da su mi dovoljne njegove riječi u tišini, samoći, da ću ih lakše prisvojiti.

U njegovim riječima je bila uvijek ljubav i ljepota i sjeta. Ponekad tjeskoba, ali koja nije bila lišena utjehe.

Imao je želju da priča, da upozori, da bude moj, naš. Želja je uvijek tijesno vezana za ljubav, a Đorđe je imao oboje.

S njegovom poetikom, pjevanom poezijom, nisam bila usamljena. Bio mi je sličan po svjetonazoru koji je otkrivao u svojim baladama. Imao je Đorđe svoje bitke i ratove, ali je išao stazom ljubavi i čestitosti do pune ostvarenosti ljudskog bića. 

Imao je Đorđe energiju koja je pokretala neobično u nama, slično shvatanju ljubavi.

Uvodio nas je u priče jednostavne, svakodnevne, i na svoj način sve to nam tiho i tačno nudio. 

Opjevao je cijeli svoj život, a i život mnogih. I uvijek je bio oprezan, svoje stihove je pomno oblikovao.

Volio nas je, a i mi njega.

Sad sigurno neću otići na njegov koncert, a možda sam bila u pravu kad sam željela pjevati s njim, ponekad, u duetu.