Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: četvrti dio

Doktori u Ljubljani su rekli – zračenje mjesec dana.

Drugi dan po povratku, idem da mi zamijene kateter i promijene flaster na rani. U hitnoj prvi put vide takav kateter. Flaster, providni i nepromočivi, još je veće čudo za naše ljekare. U Sloveniji se kupuje u apoteci.

“Da li vama uopšte diše rana s ovim?”, pita nespretna sestra.

Ne mogu ni odgovoriti na to.

Svakih pet dana mi skidaju i vraćaju kateter. Doktor mi objašnjava kako se obavlja mala nužda. Kao dijete me uče kako da idem u WC. Ništa ne pomaže. Na kraju doktor kaže: doći će samo od sebe. Ponovo nosam onu ružnu kesu za sobom. Doktor predlaže, ako mi je dosadila, da stave štipaljicu.

Prestravljena sam ovom idejom. Zbog uslova u našoj bolnici i svega što sam vidjela i čula, zamišljam da će mi na kraj katetera staviti staru drvenu, pritom i zahrđalu štipaljicu za veš. Odbijam i kažem – bolje kesa. I doktor sluša, ali mi onako, kao usput, a kao da zna film u mojoj glavi, pokaže “štipaljicu”, koja, naravno, nije ono što sam ja mislila, nego samo čep na kateteru. Nema veze. Već sam se navikla na moju kesu.

Nisam sigurna da pamtim datume. Ustvari, sigurna sam da ih ne pamtim. Znam samo da su mi jedan dan skinuli tu gadost i da je sve bilo normalno.

Odavno već nemam ništa na mjestu gdje je ožiljak i sve je OK. Stomak mi izgleda kao peti mjesec krupne trudnoće. Samo što je prerezan napola. Doktori koji me tih dana pregledaju, gledaju moj ožiljak i dive se kako je “lijep rez”. Kakva perverzija, mislim u sebi.

I napokon, idem onkologu. Nakon razgovora, kaže: zračenje, kemoterapija i unutrašnje zračenje. I moram čekati dva mjeseca da sve to počne. Mada sam nešto kao hitan slučaj. Kažu da je to radikalna terapija i da tako rade jer sam mlada.

Ipak, ranije započinjem terapiju.

Kemoterapija prvo. Dobit ću ih šest, kažu. Izdržala sam pet. Već iz Slovenije sam došla s rukama kao kod najgoreg narkomana: potpuno su izbodene. Pritom mi pucaju vene jer su tanke i nema gdje nema modrice. Vena skoro više nema. Kemoterapija se daje direktno u venu. Dobijem tri litra vode i dvije bočice lijeka, plus tabletu protiv mučnine i na kraju lasiks za izmokravanje.

Sestra mi objašnjava da voda razrjeđuje lijek, koji je otrovan ako sam uđe u krv. Jedva pronalazi venu. Užasno me boli dok stavlja iglu.

“Žao mi je. Nestalo nam je drugih igala i imamo samo ove debele i tupe. Ali, pokušat ću da boli što manje”, kaže.

Boli puno.

Nakon skoro dvije boce tečnosti, moram u WC. Sestra skida cijev i ostavlja mi iglu zabodenu u ruci. Kaže mi da pazim da ne probijem ruku ili da igla ne ispadne. U hodniku masa ljudi čeka svoj red ili nekoga ko dobija kemoterapiju. Mene čekaju roditelji i pomažu mi da uradim ono što mi je rekla sestra. WC zaključan. Pitam gdje je drugi. U drugoj zgradi. Srećom, između dvije zgrade je dugački hodnik pa ne moram izlaziti vani na hladnoću. Hodam kao luđakinja kroz hodnik s iglom u veni. Ljudi gledaju u mene. Gledaju i u druge koji isto tako hodaju.

Put koji neko pređe za minutu, ja prelazim, mislim, za pet. U WC-u nema papira, nema sapuna, nema ubrusa. Mama, kao sve mame, ima sve to u torbi. Uspijevam nemoguće. Nisam iglom probila ruku. Idem nazad.

Doktor kaže da protiv mučnine najbolje pomaže lijek koji se teško nabavlja u Sarajevu i koji košta bruku para. Moja najbolja prijateljica kaže da će ga naći i da više ne mislim o tome.

Mučnina je grozna. Smrdi sve oko mene. Srećom, ne povraćam. Samo muka i smrad. I tako bez prekida. Sljedeća kemoterapija je za sedam dana. Dobila sam lijek. Ništa ne pomaže.

Nakon par dana počinje zračenje. Prethodno su na mom tijelu iscrtali oznake kako bi znali polje zračenja. Prethodno znači prije skoro mjesec dana. Sve oznake su se isprale. Idem ponovo na označavanje. Ne radi aparat. Ne razumijem. Idem kod doktrice, kaže – ne radi aparat. Moram čekati da se popravi. Kada? Za nekoliko dana, možda koji mjesec. Prekidaju kemoterapiju.

Ipak, počinju unutrašnje zračenje. Ne mogu u detalje objašnjavati šta je to. Ne želim se prisjećati. Neprijatno je, bolno, ponižavajuće. Na svu sreću, baš tu rade ljudi netipični za Koševo. Većina barem. I njihova ljubaznost i podrška mi pomažu da prođem kroz to. Tako pet puta. Trebalo je šest, ali nisam mogla izdržati jer mi se upalila i spalila sluznica.

Nakon otprilike dvije sedmice vraćam se na kemoterapiju i počinje zračenje. Kemoterapija je i dalje mučna. WC sada radi, ali je neuredan, bez papira, s malim mlazom vode iz česme, i bez ubrusa. Nisam nijednom probila venu.

Kemoterapiju primam u sobi s još osam ljudi. Svako svoju muku muči. Postoje razne vrste kemoterapije, učim. Ima veoma mladih pacijenata. Ima starih. Ljudi čekaju u redu da prime svoju dozu otrova koji im možda spašava život.

Ovo je vrlo čudna bolest. Teško je, bolno, zastrašujuće, ali, više od bilo koje terapije, zaista, ali zaista, pomaže lijepa riječ. I na odjelu za kemoterapiju je osoblje odlično. Sestre pokušavaju sve vrijeme imati na licu ljubazan osmijeh. Oslovljavaju vas sa dušo, srce, pile. Svira radio, neka lagana muzikica. Tri sata, koliko traje moja terapija, čitam knjigu. Mučnina dolazi tek poslije.

Pijem skupi lijek svaki dan, ali ne pomaže. Jedan dan, sasvim slučajno, u hodniku sretnem ratnog druga koji je u međuvremenu postao ljekar baš na tom odjeljenju. Kažem mu da mi je loše i da sam sve gore i gore. Dok razgovaramo, u sobu ulazi ljekar koji mi je preporučio skupi lijek. Inače, sem toga nije se puno trudio da me sasluša i da mi da neki pametan savjet. Moj drug jeste. Pustio me i da plačem. I baš mi je to trebalo. Ljekar koji ulazi, inače njegov šef, zatiče me uplakanu. Tri sedmice primam kemoterapiju i zračenje. Još tri su preda mnom, a ja sam već spremna odustati.

“Pa, Nidžara, vi ste uvijek tužni. Malo se nasmijte”, kaže pametni doktor.

Gledam u njega i kontam: bit će da sam skroz poludjela od ovih lijekova. Kaže da ne može da me gleda tako tužnu. Nije mi dobro, bit će.

I ode pametnica. Moj drug kaže – pusti njega.

“Prvo, uzmi reglan – košta 4 KM i možeš ga kupiti bilo gdje. Drugo, plači koliko god hoćeš. Treće, kad želiš s nekim da pričaš o ovome, dođi kod mene. Kad god treba”, kaže moj drug.

nastavlja se...

Vezano:
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: uvod
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t :prvi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: drugi dio
Ja, Nidžara: Moj ra(k)t: treći dio

radiosarajevo.ba