Gordana Katana: "Pesnica" nacionalističkog narativa i jedna sramna nagrada

Klub novinara Banjaluka, koji je dio Udruženja BH novinari, u petak 24. maja uručio je Darku Momiću Čkalji godišnju nagradu novinaru portala Capital.ba i kolumnisti Nezavisnih novina.

Piše: Gordana Katana

Predsjednik žirija Goran Dakić, novinar Oslobođenja ili je to, ako je suditi po portalu te dnevne bh novine bio istog dana, obrazlažući zašto je Momić najbolji novinar u RS-u po izboru članova Kluba novinara Banjaluka, između ostalog naveo je da "postoje novinari kojima je rečenica laka, a razorna poput Tajsonove pesnice. Postoje novinari koje svi čitaju, naglas ili krišom, a koje mnogi ne smiju da citiraju... Postoje novinari, malo ih je, ali postoje, kojima se bezuslovno vjeruje, koji imaju da nasmiju i da opomenu u isto vrijeme, kojima je napisano i zakletva i obraz i koji bi bili i ostali novinari čak i kada bi počeli da voze kamione po pustarama Azerbejdžana. Postoje novinari čije je ime, u ovom slučaju nadimak, sinonim za profesiju. Takav novinar je Darko Momić".

I ima Dakić u jednom potpuno pravo kada kaže da je Momićeva pesnica "razorna poput Tajsonove". Njome je u kolumni, objavljenoj na dan kada je nagradu primio, u Nezavisnim novinama po sred lica lupio porodice najmanje 8372 ubijena srebrenička muškarca i dječaka. I tom Tajsonovom pesnicom udario u svaki od 6751 nišana u Potočarima.

Ništa Momić u svojoj kolumni "Bajke o Srebrenici – vol 2" nije napisao a što nije dio većinskog srpskog političkog narativa negiranju genocida. Pa svjesnom zamjenom teza tvrdi kako se Rezolucijom Generalne skupština UN-a 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici te osuđuje negiranje genocida i veličanje osuđenika za ratne zločine cijeli srpski narod oglašava genocidnim.

Malo je vjerojatno, a ko zna ipak moguće, da Momić nije pročitao Rezoluciju i u nju ugrađen amandman Crne Gore koji podvlači da je odgovornost za počinjeni genocid individualna, a ne kolektivna. Jednako kao što se po svemu sudeći nije potrudio pročitati međunarodno priznatu definiciju genocida.

Tek umjesto činjenica kolumna mu vrvi pukim lamentiranjem nad pravedničkim i slobodarskim srpskim narodom, što, kako podvlači, potvrđuje i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića tokom Drugog svjetskog rata.

Momiću ovo nije prvi i slučajni izlet u nacionalističke vode, već kontinuitet ideološko – političkih stajališta.

Ali sve to nije žiriju Kluba novinara zasmetalo da mu nagradu dodijeli. Na nagradu ostala je nijema novinarska zajednica u Banjaluci, pa tek uz reagiranje glavnog urednika portala Valter, niko od onih koji sebe nazivaju profesionalnim i nezavisnim medijima nije našao za shodno osuditi i otvoreno negiranje genocida osuditi.

Ostalo je nijemo i civilno društvo u RS-u, kome su, osobitno pred donatorima i međunarodnim dužnosnicima usta puna demokratije, zaštite ljudskih prava, rada na suočavanju s prošlošću…

No agresivno ispod statusa na društvenim mrežama pojedinih bh novinara i javnih ličnosti reagirala je generalna tajnica Udruženja BH novinari Borka Rudić. Uz tvrdnju da Momić nije član Udruženja, da ga je napustio jer su se ideološki razlikovali. Ali po svemu sudeći, ostao je član Kluba novinara Banjaluka, a koje je, a što Rudić svjesno prenebjegava, dio Udruženja BH novinari.

Jedina istinska korist od ovog mučnog slučaja je što se u konačnici i do srži ogolila sva hipokrizija i medijske i aktivističke scene u bh. entitetu Republika Srpska. U kojoj su mediji slobodni i nezavisni jer su samo oporba aktuelnoj vlasti. I prije svega srpski mediji, a u srpska se nacionalna prava ne zadire. I tu se gubi svaka ideološka vododijelnica između njih i srpske političke scene.

Sramno, svojom gromoglasnom šutnjom jednako kao ti ini "nezavisni i profesionalni mediji" ponio se i civilni sektor. Koji tokom dana na sastancima s donatorima i stranim ambasadorima priča jedno, a misli sasvim drugo.

Ovo otvara i pitanje da li je onima koji ih finansijski i verbalno podržavaju važno da se tek fingira kako u RS-u postoji alternativa aktuelnoj vlasti, ali ne i istinska alternativa spremna suočiti se s prošlošću. Spremna upitati svoje očeve šta su radili u ratu, spremna svoju djecu odgajati i učiti istini, a ne servirati im laži i na njima pravdati ono što se pravdati ne može.

Svaka medijska kuća, koja se ne finansira iz džepova vlasti i poput javnih servisa građana, nezavisna je u svojoj uređivačkoj politici. No da li ta nezavisnost znači i negiranje ratnih zločina uključujući i genocid i slijedom toga i ratnih zločinaca?

Na samom kraju svog mandata visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko u julu 2021. godine nametnuo je izmjene Krivičnog zakona BiH kojim se kažnjava svako negiranje ratnih zločina i veličanje ratnih zločinaca. Gotovo tri godine kasnije, unatoč brojnim krivičnim prijavama, zakon je mrtvo slovo na papiru. Iz Tužiteljstva BiH to pravdaju nedostatkom sudske prakse, a to svim negatorima ratnih zločina i srebreničkog genocida, svim poštovateljima lika i djela ratnih zločinaca poput Radovana Karadžića, Ratka Mladića… ostavlja širok prostor da i dalje za njih poručuju "heroji a ne zločinci". I nastavit će s tom praksom ohrabreni da za to neće biti sankcionisani.

Nagrada Momiću otvara pitanje kuda ide novinarstvo u RS-u. Jer, ako bi i bili uvjereni da ne dijele njegove stavove, kako su oni koji su za svoj rad istog dana kada i on primili priznanja Kluba novinara Banjaluka nisu se ni lecnuli što s njim stoje rame uz rame. Da li zašto što se boje njegove "Tajsonove pesnice", ili su uvjereni, kako je to Dakić poručio, da je Momićev nadimak "sinonim za profesiju"?

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba