Ferida Duraković: Samo jedna pjesma Dine Šarana

Letu štuke u lektire (Prijedlog pjesme za čitanke)

Piše: Ferida Duraković, PEN BiH

Nemušto i dozlaboga dosadno prolaze čitalački dani naše djece u školi (doduše, ne krivicom autora nego krivicom ideološko-nacionalističkih kanona, koji u školske programe uvode podobne a ne sposobne pisce). Valja ozbiljno popričati  o tome kako naša djeca ne vole (šta ne vole, mrze) svoje lektire, svoje „pjesmice sastavljene za njih“, kako našoj djeci ništa ne znače ni Šarov iz autorovog sela koji ganja stoku po livadi, ni sjekira staroga dede koja čeka da nekog zakači (o čemu oni to?)  – ma neka mi oprosti Šarov iz autorovog sela, nije on kriv, neka mi oproste ratna sjećanja deda, nana, otaca i majki – za sve to krivi su neobrazovani a ideološki dobro našpanovani autori čitanki: oni znaju da je pjesma za djecu (ako ne zasad, onda za budućnost) kurentna ideološka roba ─ u male glave male djece će se uliti mali ideološki betoni, u koje će potonuti sitni i nebitni stihovi malih glava malih političkih projekata, a mali očevi i majke će zabraniti svojim malim djecama da se duže s malim djecama iz drugog  ideološkog i nacionalnog tora.... uh  .... Eto šta je dio naše porodične historije/istorije/povijesti: politika. Ideologija. A gdje je tu ljubav? Gdje je tu dijete, očinji naš vid i budućnost naša?

Šta će voljeti naša djeca u svojim čitankama? Čega će se sjećati? Koje pjesme važe za našu djecu, sad i ovdje. Hoće li nas djeca pamtiti po nacionalnom programu ili po  tekstovima iz čitanki koje neće zafrljaciti nasred ulice u trenu kad dobiju završne ocjene?

Hajde da osjećamo zajedno sa svojom djecom, da upoznamo njihove probleme, a ne samo svoje! Hajde da mislimo na njih a ne na sebe. Evo jednog svijetlog primjera:

Dino Šaran
NAS TROJE (Simple song)
Mama u sobi plače
I jako mi je žao
Nešto nije u redu
Evo opet sam pao

Sad tata samo šuti
Puši cigare na kilo
Napolju lišće žuti
Kome da sjednem u krilo?

Mama nekuda ide
Kad tata dođe po mene
Prijatelj čeka je ispred
A krošnje su zelene

Jednom su pričali tiho
Tata je osto do zore
Mama je plakala krišom
Sutra smo išli na more.

Sad mama radi do kasno
Tata me kupi iz škole
Meni je postalo jasno
Da tako ljudi se vole.

Nas troje, nas troje
Ja sam hrabar
Njih se dvoje boje.

Rijetko sam naišla na precizniju, istinitiju i nepretenciozniju pjesmu od ove. Evo kako prava poezija funkcioniše i izvan muzičkih okvira – jer ovo je tzv. tekst za muziku, što znači da vjerovatno autor nije ni namjeravao da bude pisac, ali je to nenamjerno i sasvim prirodno postao. Inače, uvjerena sam da u tekstovima Dine Šarana ima više istinske poezije i više važnih životnih istina nego u niz lektirnih knjiga zajedno.

Na našim univerzitetima na tzv. dječjoj književnosti doktoriraju ljudi koji ne znaju šta bi sa sobom jer su bez talenta, a kamoli sa književnošću za djecu. Obično završavaju kao prof. dr. za nešto sasvim drugo u odnosu na doktorat, ali doktori nažalost ostaju forever. U pametnim zemljama postoje instituti i katedre za književnost za djecu, postoje stručni časopisi u kojim se diskutuje na koji način pisac valja da se odnosi prema djetetu kao „konzumentu“, šta su didaktičko-psihološko-estetički uzusi po kojima književnost namijenjenu djeci uvodimo u škole, te šta bi bile posljedice jednoznačnih čitanja i pisanja za djecu: ksenofobija, nacionalizam, netolerancija, osamljeno dijete bez sposobnosti da se otvori prema drugima, strah od Drugoga i drugačijeg, diskriminacija i ekskluzija onih koji su manje sposobni....

Pjesma Dine Šarana, kao čini mi se nijedna u našim čitankama na teritoriji BiH (a vjerujte mi, pročitala sam ih barem osamdesetak, iz raznih naših jezika i raznih naših književnosti) otvara temeljne probleme jedne porodice—otuđenje, svađe među roditeljima, možda razvod, tugu, šutnju među roditeljima i, što je najvažnije, osamljenost i tugu jednog djeteta, koje nakon što vidi da mama plače veli „Nešto nije u redu / Evo opet sam pao“. Toliko je logične veze između maminog plača i (posljedično) loših ocjena – a u stvari niko nikome ništa nije rekao, nego smo mi, slijedeći jezgrovite Dinine stihove sami domislili šta se to zbiva i zašto. Cijela porodična drama stala je u šest strofa ove pjesme, u kojoj dječak, sam samcat, sam do bola, sabirući sve te teške slike u glavi, zaključuje  „Meni je postalo jasno / Da tako ljudi se vole“. Kako se ljudi vole u ovoj pjesmi? Mama plače, dječak je opet pao, tata puši cigare na kilo, mama radi do kasno, tata kupi dječaka iz škole....I to je sve. Nigdje eksplicitno autor ne kaže ništa, ali (kao u svakoj dobroj pjesmi) čitalac (tj. neko drugo dijete, ili nastavnik) sam za sebe, sam po sebi zaokružuje smislove i unosi se u pjesmu u skladu s vlastitim životnim iskustvima.

Pametan nastavnik mogao bi,. nakon što mu svako dijete na svoj način pročita i protumači ovaj tekst, da pusti tu pjesmu, koju izvodi grupa „Letu štuke“, i da kroz muziku i priču o tome šta su pričitali i šta su čuli sazna o svojim učenicima mnogo, mnogo više nego tjeranjem djece da bubaju napamet patriotske pjesmice za državni praznik (kojeg ionako nema) koje mogu zapaliti samo predstavnika opštine koji sjedi u prvom redu za taj praznik kojeg nema, ali ne i pametnu djecu, kojoj je dosta i apstraktne domovine i ćilima kojim je ta domovina pokrivena, kao i konkretnih porodičnih jada.

Koliko sva ta usamljenost dječja traje? Od lišća koje se žuti, preko krošanja koje su zelene pa do mora na koje ide samo s mamom. Tri pjesničke slike daju precizne podatke o vremenu u kojem je dječak iz pjesme shvatio da valja biti hrabar (šta mislite zašto?) u vremenu u kojem se mama i tata boje (zašto?) U ovoj pjesmi nema radosti, ali nema i patetike—dječak se trudi da sam prevaziđe svoje probleme s odraslim, da ih razumije i da njih troje ipak budu „Nas troje, nas troje“, kao da priziva nekoga da ga razumije i pruži mu utjehu i nadu. „Ja sam hrabar“, kao da viče dječak iz pjesme, ja sam hrabar ali ne znam šta ću s tim, „Ja sam hrabar / Njih dvoje se boje“. Taj prikriveni poziv u pomoć trebalo bi da larmira nastavnika, pedagoga, direktora škole i uz to socijalnog radnika – kad bi ljudi išta ikada htjeli naučiti iz književnosti!

Majstor je Dino Šaran, nema šta. Bilo bi sjajno imati sve njegove tekstove u knjizi, pa da se okuša i kao pjesnik „nasuho“, bez muzike. Mada mu je i muzika sjajna, nema šta. Ali izlet Dine Šarana u književnost mogao bi biti čudo neviđeno. Čestitam i klanjam se, sa zavišću.

Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba