F. Bieber: Kome treba vlast u Bosni i Belgiji

Piše: Florian Bieber

Nekoliko država u Evropi i na bliskom istoku imju više teškoća u formiranju vlada nego većina drugih. Ako su se mnogi Britanci uznemirili jer im se vlada nije oformila čak nekoliko dana nakon prošlogodišnjih izbora, takav scenarij je za Belgiju, Bosnu, Liban i Irak, tek neostvarivi san.

Iraku je trebalo devet mjeseci da formira vladu nakon izbora u martu 2011. U Libanu je došlo do promjene premijera u januaru, ali novi premijer Najib Mikati nije mogao oformiti novi kabinet do prije nekoliko dana (i tada oslanjajući se na podršku Hizbullaha i njegovih saveznika). Belgija „proslavlja“ godinu od održavanja parlamentarnih izbora bez oformljene vlade, dok je Bosna polako (sa naglaskom na polako) sustiže, održavši izbore u oktobru 2010. Iako su tri člana Predsjedništva prije nekoliko dana glasali o tome ko bi mogao biti najbolji kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara, čini se da vlast neće biti formirana prije jeseni.

Naravno, sve četiri države imaju zajedničku ključnu karakteristiku: Radi se o konsocijacijskim sistemima podjele moći u kojima su neophodne neželjene koalicije. Koalicije se formiraju među partijama koje u kampanjama agituju jedne protiv drugih i često imaju suprotstavljene poglede na budućnost države, a konkretne politike da ne spominjemo. Prema tome, koalicije nisu bazirane „samo“ na osiguravanju većine, već prije na uključivanju partija koje reflektuju duboke podjele u društvu. Sa lomljivim i nestabilnim partijskim sistemima, formiranje vlasti nije lak zadatak.

Može se doći u iskušenje i zaključiti da bi sistem koji moć daje onim partijama koje za sebe tvrde da predstavljaju različite etničke, jezičke ili religijske grupe, trebalo ukinuti. Pa ipak, jednostavna prevlast većine nije alternativa za tri od navedene države. U tom slučaju, vlast u Libanonu bi preuzeo Hizbullah, dok bi u Belgiji flamanski nacionalisti mogli demontirati državu, bez da uzmu u obzir valonsku zajednicu. U Bosni bi, pak bošnjačke partije mogle kontrolisati državu, čiju jednu polovinu sada ne mogu kontrolisati (u drugom slučaju bi hrvatsko-srpska koalicija dominirala na štetu najbrojnijeg naroda itd...).

Alternativa je sistem Sjeverne Irske. Umjesto dugih koalicijskih pregovora među partijama, koje će, najvjerovatnije, na neki način i jedna s drugom, završiti u vlasti, sporazum od Velikog petka 1998 je otklonio komplikacije pri formiranju vlade. Premijer i zamjenik premijera se biraju dvostrukom većinom unionista i nacionalista. Svi drugi ministri se biraju tzv. D'Hondtovim sistemom, koji strankama omogućuje da izaberu ministarska mjesta u skladu sa svojom veličinom, što znači da nema potrebe za pregovorima među strankama, budući da sve imaju učešće u vlasti. To, naravno, ne znači da ni jedna partija neće biti u opoziciji. Glasanje uglavnom predodređuje dominaciju u izvršnoj vlasti, a ne to ko je uopšte zastupljen.

Ukoliko ovakvo rješenje nije moguće, postavlja se pitanje da li je vlada uopšte potrebna? U Belgiji je bilo više protesta sa zahtjevom formiranjem bilo kakve vlade (vjerovatno, po prvi put u istoriji). Jedna senatorica je pozvala žene belgijskih političara da štrajkuju uzdržavanjem od seksa, dok inicijativa G1000 nastoji okupiti 1000 demonstranata kako bi dokazali da je za nekoliko dana narodne debate moguće naći više rješenja i kompromisa, nego u godinu dana stranačkih pregovora.

Uprkos svom civilnom aktivizmu za formiranje vlade, Belgija je uspjela zadržati svoje predsjedavanje Evropskom unijom, reducirati budžetski deficit i, generalno, održati funkcionalnu državu i to samo sa privremenom vladom. Ostali su imali manje sreće. Bez vlade i budžeta, Bosna neće biti u mogućnosti da obezbijedi daljnje zajmove MMF-a i nastavi sa evropskim integracijama, dok su Libanon i Irak na sličan način paralizirani sa svojim polufunkcionalnim vladama. Tajna uspjeha belgijskog „bezvlašća“, uprkos teškoćama je jednostavna. Zove se Evropska unija, odnosno njene zajednice i regije na koje su prenesene mnoge ovlasti.

Jasno, Evropskoj uniji nedostaju strukture u kojima bi se donosile odluke, kao i mnogo od toga što bi se moglo očekivati od vlade, no belgijsko iskustvo ukazuje da ona može biti dobra podloga za funkcionisanje vlade.

Za monetarnu politiku, nema potrebe. Spoljna i unutrašnja politika ne predstavlja veliki problem za malu članicu Unije. Većina zakona i regulacija dolazi od Evropske unije. Ono što ne radi EU, u pogledu svakodnevnih aktivnosti, organiziraju regioni i zajednice. Takva situacija ostavlja Belgiju bez legitimne vlade daleko manje izloženu opasnosti nego Liban, Bosnu ili Irak.

Naravno, problem je u tome što neke etničke, jezičke ili religijske stranke, zapravo i žele dokazati da je država bespotrebna. Radi se, naravno, o temeljnoj dilemi: koliko nam je vlade potrebno kako bi građanima bilo korisno da imaju državu i šta je maksimum vlade i države koju građani mogu prihvatiti prije nego što podrže neku alternativu. Koji god od specifičnih odgovora da izaberemo, postoje vremena kada država može funkcionisati, čak i bez vlade.

Prijevod teksta objavljujemo uz dozvolu autora