Enver Kazaz: Klerikova politička misa

Piše: Enver Kazaz

Daytonska Bosna i Hercegovina, uz sve paradokse koji je obilježavaju, jeste i zemlja potpune klerikalizacije politike, gdje se klerik najčešće pojavljuje u ulozi nedodirljive moći, počesto na javnoj sceni izjednačavajući relativnost političkog sa apsolutnošću svetog jezika. Zato suvremeni klerik kad govori o dnevnim političkim pitanjima zauzima pozu mitskog propovjednika, nekoga ko se javnosti obraća mojsijevskom gestom, neprestano nadvremenost mitskog narativa svodeći u blato dnevne međustranačke borbe za vlast. U sudaru mitske poze i svakodnevne pragme stvara se karikaturalni obrazac dnevnog dogmate, a mojsijevski čin završava u najprizemnijem pribavljanju javnih poena partijskom lideru i njegovoj eliti.

Na toj osnovi klerik iznevjerava suštinu sekularizma, u kojem on ima mogućnost da unutar razdvojenosti crkve i države oblikuje društvena odnose i u bitnoj mjeri utiče na njih. No, namjesto načelnog govora o političkom prostoru, najčešće susrećemo klerika koji na vrlo neprincipijelan način zastupa interese isključivo samo jedne političke stranke i samo jednog političkog lidera. On na taj način postaje instrumentalizirani partitokratski i liderokratski poslušnik, a Mojsijev čin spašavanja naroda pretvara se u pozivanje da se taj narod pokori partijskom moćniku.

Lokalni, partijski Mojsije

Zaogrnut pozom neupitne moralnosti i žrtve za kolektiv, lokalni, partijski Mojsije ubjeđuje nas u pravilu da više vjerujemo njemu nego svojim očima, da je mlijeko upravo postalo crno i da će ga on svojim čudotvornim javnim istupom vratiti u njegovu prirodnu boju. Zaklonjen iza simboličkog kapitala institucije u kojoj se nalazi, klerik kao dnevni politički dogmat i instrumentalizirani partijski glasnogovornik ne trpi kritiku, a kritičara vlastitih stavova začas demonizira, videći u njemu obrnutu sliku samog sebe.

Ako je naš klerik žestoki zagovornik jedne političke stranke, onda njegov kritičar ne može biti ništa drugo do žestoki propagator političkog protivnika, narodni i državni neprijatelj, samo oličenje zla. Ako je, kao što je slučaj sa doživotnim predsjednikom HNV-a, klerik esdepeovski instrument, on se poziva na užasni rat i odgovornost za stravičnu ratnu tragediju, pribavljajući sebi viktimološki simbolički kapital i postajući povijesni sudac koji u dnevnopolitičkoj borbi određuje ko je i na koji način povijesno kriv i koliko je odgovoran. Zato njegov kritičar ne može biti ništa drugo nego hadezeovac, ili još preciznije čovićevac, dakle osoba apsolutno ništavna, moralna mizerija jednom riječju.

Naš klerik kao dnevnopolitički Mojsije ne rukuje samo jednim diskursom, nego je u pravilu polidiskurzivan, a u sudaru njegovog mitskog, dnevnopolitičkog i povijesnog polazišta nastaje jezički kalambur, potpuno nova preformativna forma – klerikova politička misa.

Klerik kao sociolingvista

Naš klerik u svojoj političkoj misi govori o svemu. On je i sociolingvist, i kulturolog, i stručnjak za ustavno pravo, i ideolog, i politički analitičar, i narodni tribun, a iza svega toga čuči poluobrazovan pop. Tako prije dvije-tri noći na lokalnoj sarajevskoj televiziji novoizabrani šef Hrvatskog nacionalnog vijeća tvrdi da se u BiH jezici razlikuju u svega dvjesto-tristo riječi. Zna on i sintaksičku, i morfološku i leksičku strukturu jezika, zna pouzdano, a bolje od svih u javnom prostoru rukuje postulatima sociolingvistike i njenim principima standardizacije jezika. Ne kaže nam kako se taj jedan jezik zove.

Možda je maternji, kako je svojedobno tvrdio Željko Komšić. Onomad kad je kao novoizabrani hrvatski član Predsjedništva BiH ustvrdio da ne govori hrvatskim, već maternjim jezikom. Klerik u funkciji višemandatnog predsjednika HNV-a ponavlja u toj televizijskoj emisiji više puta svoju tezu o dvjesto-tristo riječi razlike, blaženo se predajući narcizmu dok ga gledateljke u svom bošnjačkom nacionalnom transu hvale izgovarajući gromoglasne patriotske parole.

Dnevni dogmat u ulozi predsjednika HNV-a potom drvi o etničkoj ugroženosti, s enormnim nerazumijevanjem društvenih procesa, ali su zato njegove rečenice dogmatski čvrste i stamene, kao tornjevi Fahrudina Radončića, novog miljenika Federalne televizije. Na pitanje da li se u političkom prostoru može govoriti o majorizaciji Hrvata, stiže iz njegove popovsko-političke radionice brzi odgovor – svi su u BiH ugroženi, i Bošnjaci, i Srbi, i Hrvati. Naročito su ugroženi Bošnjaci u Hercegovini.

Hrvatsko narodno vijeće registrirano je kao nevladina organizacija koju vlada plaća da, između ostalog, artikulira hrvatski kulturni, politički i svaki drugi identitet iz nadstrančkog kuta, da otvara društveni dijalog o najbolnijim pitanjima i problemima i da unutar intelektualnih foruma traga za mogućim rješenjima. Iz perspektive nadstranačnosti HNV bi morao govoriti između ostalog i o različitim modelima majorizacije Hrvata. Recimo, o čuvenom Zakonu o entitetskim vladama, pogotovo onoj federalnoj, ili o manjkavostima Izbornog zakona, ili o asimilaciji Hrvata u Dodikovoj Republici Srpskoj, o položaju hrvatskog kulturnog identiteta na prostoru BiH na kojem su Hrvati manjina, ali i o položaju nehrvatskih kulturnih identiteta na teritoriju na kojem su Hrvati u BiH etnička većina, o različitosti političkih interesa Hrvata u npr. Posavini i Hercegovini, dakle o čitavom nizu gorućih društvenih pitanja o kojima HNV nikad nije ni zucnuo. Morala bi ta nevladina organizacija upozoravati na prakse majorizacije, diskriminacije, marginalizacije i čitav niz drugih nakaznih fenomena u ovdašnjem političkom i ukupnom društvenom prostoru.

Lična procjena u ime naroda

Ali, pretvorivši HNV u privatnu prćiju, instrumentalizirani klerik potrudio se da simbolički kapital organizacije na čijem čelu se nalazi isporuči u javnom prostoru Zlatku Lagumdžiji i njegovom šeprtljanju oko vlasti. Zato je višemandatni predsjednik HNV-a više puta u javnosti naglasio: vlast treba formirati bez oba HDZ-a. Niti jedan argument nije ponudio za to, ali je svako ko je eventualno postavio potpitanje, dobio odmah pljusku – eno ga, to je HDZ-ov ideolog, odgovoran je za svu dosadašnju politiku HDZ, za Bobana i Herceg Bosnu, za Čovića i Ljubića zajedno, za privatizaciju na Čovićev način, za Hrvate u Hagu i Hrvate u Modriči, za sve greške Tuđmanove politike. Ta gnusna, ogavna gesta esdepeiziranog klerika pokazuje do koje mjere može biti jaka i opaka politička glupost, sljepilo, neupućenost, i kako je moćna i snažna sujeta, i koliko su vlast i moć opijajući.

Ne skriva u svojim istupima višekratni predsjednik HNV-a da je stao uz Zlatka Lagumdžiju i Željka Komšića, da u ime čitave nevladine organizacije kojom predsjedava govori uvijek i u svakoj prilici. Jer, on je lično i svojeručno, on kao PREDSJEDNIK, procijenio da je to najbolje rješenje za BiH, za sve narode u njoj, za sveukupno građanstvo, za svaku travku na zemlji i krtolu pod zemljom. Ne kaže nam na osnovu čega je on to procijenio, koji su njegovi argumenti, ali zato voli da se sebi divi. Vidi me na televiziji, u novinama, vidi me na internet portalima, vidi HNV – to sam ja lično, ushićen, moćan i čvrst, stamen i stabilan ko švicarski franak, ja lično i svojeručno, razumije se, još jedanput da naglasim kao HNV u cjelini.

Zato ja znam, ubjeđuje nas sa televizijskih ekrana i iz novina, višemandatni klerik u ulozi doživotnog predsjednika HNV-a, da oba HDZ-a politiziraju svoj izborni rezultat. E, sad, kako je moguće depolitizirati izborni rezultat, to nećemo nikad saznati. Ali, ima da vjerujemo, bespogovorno – razumije se, jer nije to rekao bilo ko, već on lično, on kao Predsjednik i HNV u jednom istom dnevnom dogmati.

Zna on i papagajski ponavljati da treba formirati programsku a ne matematičku koaliciju, ali o tome programu nije proslovio niti jednu jedinu suvislu sintagmu, a kamo li prostu rečenicu. Osim aaa, eee, ooo, te dopola iskazanih rečenica, ispreturane sintakse, kao i očite do neba vrišteće nesposobnosti da se bilo šta iole suvislo artikulira – nećemo ništa drugo čuti od HNV-a reduciranog na Luku Markešića.

Otvoreno pismo Ivana Lovrenovića HNV-u

Ali je zato na prvi znak neslaganja sa načinom na koji on politički instrumentalizira i vodi ovu nevladinu organizaciju stigla presuda:Ivan Lovrenović i Mile Lasić su ideolozi HDZ-a. Samo zato što su istupili iz HNV-a i usudili se prozboriti poneku kritičku o načinu na koji njome upravlja doživotni predsjednik fra Luka Markešić. Je li, fra Luka, da li Ti to netko šapnu ili Ti to SDP viknu. De, prosvijetli nas, tako Ti HNV-a i Tebe Ti lično i svojeručno, Tebe Ti kao HNV-a, razumije se. De, reci nam onim svojim poluartikuliranim rečenicama.